:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Providnost (Providence, 1977), Francuska/ Švicarska, boja, 110 min, Action Films/Citel Films/France 3/Société française de production, r.: Alain Resnais, sc.: David Mercer, df.: Ricardo Aronovitch, glazba: Miklós Rósza, ul.: John Gielgud (Clive Langham), Dirk Bogarde (Claud Langham), Ellen Burstyn (Sonia Langham), David Warner (Kevin Woodford), Elaine Stritch (Helen Wiener/Molly Langham), Samson Fainsilber (starac).

Za besane noći, u svijesti slavnog romanopisca Clivea Langhama oblikuju se, pod utjecajem bolova, frustracija, podsvijesti, polusna, imaginacije i vina, a bez neke konkretne svrhe, prizori povezani njegovim komentarima i likovima zasnovanim na članovima njegove obitelji koja se sutradan okuplja na imanju Providnost na proslavi piščeva sedamdeset i osmog rođendana.

Uvodeći okvirnu razinu fragmentarno i postupno, da bi je konačno uspostavio tek u posljednjoj četvrtini, film naglašava konstruiranost predočene fikcije. Naglašena artificijelnost prizora na Langhamovu »ekranu svijesti« – u kojima se prostor montažno sastavlja od disparatnih dijelova, neprestano mijenja u skladu sa zahtjevima sižejnog oblikovanja ili je očigledno načinjen od kulisa, dok su likovi iznenađeni replikama koje su upravo izgovorili ili ih se uopće ne sjećaju, povremeno čak preuzimajući tuđe riječi, glasove i identitete – zorno predočuje složenost procesa fikcionalnog oblikovanja, stalno upućujući na interferenciju različitih razina svijesti: Langham u svoje izmišljaje ne projicira samo svoje zamisli, nego i potisnute sadržaje, neželjene asocijacije, pa čak i nesvjesne fiz. reakcije. Potkopavanje autorske svemoći povratnom spregom iskaza i kodova iskazivanja ističe opetovani prizor autopsije koji Langham nastoji odagnati iz svojih misli, ne želeći se suočiti s figurativnim predočavanjem onoga što upravo čini secirajući članove svoje obitelji. Supostavljen hiperboličnoj simbolici, proturječju, nadrealizmu i višeznačnosti »sirovih« radnih verzija, apsolutni nadzor božanskog tvorca zaokružen završnom panoramskom vožnjom pokazuje se ne samo kao učinak svjesnog napora, nego i kao mehanizam potiskivanja, izmještanja i sublimacije. U okviru svojega posjeda romanopisac uživa status sveprisutnog i sveznajućeg stvoritelja, koji u vlastiti svijet može intervenirati po volji, no vjerodostojnost ostvarene iluzije presudno je određena predstavljačkim kodovima kojima se prisiljen služiti te nužno prepuštena tumačenju recipijenta, čak i kad je to sam autor. Dok Resnaisov opis međuigre glasova gl. glumaca kao »kvinteta u kojemu je Ellen Burstyn violina, Dirk Bogarde klavir, David Warner viola, John Gielgud violončelo, a Elaine Stritch kontrabas« upućuje na zaokupljenost oblikovanjem kao jedinim vidom djela nad kojim autor može imati nadzor, Langhamov komentar sugerira da više možda i nije potrebno: »O mom je radu dakako bilo rečeno da je potraga za stilom često urodila nedostatkom osjećaja. No, ja bih rekao da stil jest osjećaj.«

T. Brlek


PROVIDNOST, A. Resnais (John Gielgud)