Pucnji poslijepodne

Pucnji poslijepodne (Ride the High Country, 1962), SAD, boja, 94 min, MGM, r.: Sam Peckinpah, sc: N. B. Stone Jr. df.: Lucien Ballard, glazba: George Bassman, ul: Joel McCrea (Steve Judd), Randolph Scott (Gil Westrum), Mariette Hartley (Elsa Knudsen), Ron Starr (Heck Longtree), Edgar Buchanan (sudac Tolliver), R. G. Armstrong (Joshua Knudsen), James Drury (Billy Hammond), L. Q. Jones (Sylvus Hammond), Warren Oates (Henry Hammond).

Nekad zaštitnici zakona, sad ostarjeli revolveraši, Judd i Westrum prihvaćaju posao kao plaćenici u pratnji pošiljke zlata iz rudarskog naselja do banke u podnožju planine. Westrum planira ukrasti zlato, i nagovara Judda da mu se pridruži u krađi, da tako naplate potplaćeno služenje zakonu, što Judd odbija. Usput u rudarsko mjesto prate djevojku rudara, koja se ondje kani udati.

Kao vestern u kojemu je Peckinpah profilirao svoju autorsku poetiku, film najavljuje njegov kasniji rad na žanru. Priča o posljednjem pothvatu ostarjelih zaštitnika zakona anticipira sličnu fabularnu potku → Divlje horde, ali je i metanarativni komentar na iscrpljenje i krizu samoga žanra. Signal žanrovske osviještenosti, tipične za Peckinpaha, jest angažman Scotta i McCreae, kao ikoničkih sedimenata žanra (Scott kao zaštitni znak vesterna B. Boettichera), koji u film unose simbolički teret pov. razvoja vesterna i omogućuju metanarativni rad filma; obojici je to bila posljednja gl. uloga. Ujedno se u ulogama nasilne braće pojavljuju L. Q. Jones i W. Oates, kasniji stalni Peckinpahovi glumci, koji će uloge nasilne braće reproducirati u → Divljoj hordi. Unatoč slaboj distribuciji, film je postigao velik uspjeh među kritičarima i legitimirao Peckinpaha kao značajnog redatelja. Trajan utjecaj filma na razvoj žanra vidljiv je i u fabularnim citatima kakav je figura suca Tollivera u vesternu The Jack Bull (1999) J. Badhama, inače preradi Kleistova Michaela Kohlhaasa.

T. Jukić