Putovanje u Italiju

traži dalje ...

Putovanje u Italiju (Viaggio in Italia, 1954), Italija, c/b, 84 min (engl. verzija)/81 min (tal. verzija), Sveva Film/Junior Film/Italia Film, r.: Roberto Rossellini, sc.: Vitaliano Brancati, R. Rossellini, df.: Enzo Serafin, glazba: Renzo Rossellini, ul.: Ingrid Bergman (Katherine Joyce), George Sanders (Alexander Joyce), Marie Mauban (Marie), Tony La Penna (Tony Burton), Natalia Rai (Natalia Burton), Anna Proclemer (prostitutka).

Engl. bračni par, Katherine i Alexander Joyce, dolaze u Napulj da prodaju vilu koje su naslijedili od preminulog strica Homera. Nakon ručka s Homerovim menadžerom Tonyjem i njegovom suprugom, Joyceovi razgovaraju na balkonu. Sutradan Katherine sama posjećuje nac. muzej, a dan poslije odlaze zajedno na jednu zabavu poslije koje se posvade zbog Alexanderove ljubomore. Dan poslije Alexander odlazi na Capri, a Katherine posjećuje iskopine. Nakon nove svađe odlučuju se razvesti.

S referencama na J. W. Goethea (naslov aludira na njegov putopis) i J. Joycea (film je temeljno varijacija odn. nastavak Joyceove pripovijetke Mrtvi), Rossellini suočava protagoniste bez dubljih poveznica s prošlošću i prirodom s mitskim izvorima mediteranske kulture, iskazanima slikama smrti odn. povezanosti života i smrti. Razradivši epizodičnu naraciju i prosede dugih kadrova oslonjenih na vožnje i panorame, uz izbjegavanje postupka plan–protuplan, redatelj neprestano varira odnose pokreta i mirovanja, živog i mrtvog te motiv sraza dvaju mentaliteta kroz slijed individualnih kratkih putovanja Katherine i Alexa. Junakinjine frustracije naglašene su njezinim viđenjima golih kipova, slika ljubavnika i trudnica, a kontrastiranje bračne sterilnosti i nezadovoljstva protagonista s osjećajem žudnje povezane sa smrću doseže vrhunac njihovim prisustvovanjem otkriću kostura zagrljenih ljubavnika u Pompejima. Do simboličkog prepoznavanja te pomirenja protagonista dolazi za vjerske procesije što film čini i paradigmatskim primjerom moralističkih religioznih tendencija, karakterističnih za Rossellinijevo stvaralaštvo, a i svj. film potkraj 1940-ih i poč. 1950-ih. Intrigantan i kao djelo koje razrađuje dekonstrukciju slike tipične holivudske zvijezde koju su Rossellini i I. Bergman započeli u svojem prvom zajedničkom filmu → Stromboli, film je tal. marksistička kritika napala kao definitivan dokaz redateljeva napuštanja neorealist. obrazaca, a stoga i kreativnog pada. Franc. autorska kritika proglasila ga je međutim redateljevim remek-djelom (kritičari časopisa Cahiers du Cinéma izabrali su ga 1958. među 12 najboljih filmova svih vremena), štoviše i prvim modernim filmom, takvim u kojima zaplet i lik nisu jedine ili ključne determinante sadržaja film. slike, što je vidljivo u oslobađanju pokreta kamere i vizure od pokreta i gledanja protagonista, a što posebno naglašava i sam završetak u kojem se kamera s protagonista okreće prikazu ljudi u procesiji, kao iskazu redateljevih trajnih preokupacija realizmom, nepriređenošću ali i »produljenjem vremena«.

B. Kragić

ilustracija
PUTOVANJE U ITALIJU, R. Rossellini (Ingrid Bergman i George Sanders)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Putovanje u Italiju. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1528>.