:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Radnička klasa ide u raj (La classe operaia va in paradiso, 1972), Italija, boja, 120 min, Euro International Films, r.: Elio Petri, sc.: E. Petri, Ugo Pirro, df.: Luigi Kuveiller, glazba: Ennio Morricone, ul.: Gian Maria Volonté (Lulu Massa), Mariangela Melato (Lidia), Salvo Randone (Militina), Gino Pernice (sindikalist), Luigi Dilberti (Bassi), Renata Zamengo.

Ludovico Massa radnik je u metalurškoj tvornici. Iscrpljujući se na poslu, gubi zanimanje i za ženu s kojom živi i za povremene susrete s umirovljenim radnikom Militinom. Jednog se dana ozlijedi na poslu, a potom, pridruživši se skupini ljevičarskih agitatora, biva otpušten. Vraćen na zahtjev sindikata, premješten je na drugo radno mjesto.

Oslonivši se na karikaturalnu, dinamičnu interpretaciju G. M. Volontéa, Petri spaja ideje polit. filma i narativne obrasce tal. populističke komedije. Stoga je, a u skladu s ocjenom redateljeva postupka kao »uporabe patologije u cilju otkrivanja stvarnosti«, ta alegorijska priča o društv. i duhovnom stanju radničke klase uobličena kao polemična kritika kapitalizma i masovne kulture temeljene na profitu te nadopunjena morbidnim i crnohumornim tonovima, bizarnim karakterima i erotskim motivima. Nagrađen Grand prixom u Cannesu (ex aequo), film je izazvao kontroverze i polemike, osobito unutar polit. ljevice.