Ran

Ran (1985), Japan/Francuska, boja, 160 min, Herald Ace/Nippon Herald/Greenwich, r. i montaža: Akira Kurosawa, sc.: A. Kurosawa, Hideo Oguni, Masato Ide, df.: Takao Saito, Masaharu Ueda, Asakazu Nakai, glazba: Toru Takemitsu, sgf.: Yoshiro Muraki, Shinobu Muraki, kgf.: Emi Wada, ul.: Tatsuya Nakadai (Hidetora Ichimonji), Akira Terao (Taro), Jinpachi Nezu (Jiro), Daisuke Ryu (Saburo), Mieko Harada (Kaede), Yoshiko Miyazaki (Sué), Masayuki Yui (Tango), Kazuo Kato (Ikoma), Hitoshi Ueki (Fujimaki).

Nakon lova na veprove, ostarjeli feudalac Hidetora Ichimonji iznenađuje cijelu svitu proglasivši Taroa, najstarijega od svoje trojice sinova, jedinim nasljednikom. Novi moćnik Taro ponizit će oca pod utjecajem supruge Kaede, koja se starcu želi osvetiti zbog smrti svojega oca i braće, a to je tek uvod u krvavu borbu za vlast tijekom koje će Hidetora izgubiti razum.

Nasilna, a istodobno i suptilna pov. drama, nadahnuta je podacima o životu stvarnoga srednjovjekovnog feudalca Motonarija Morija te Shakespeareovom tragedijom Kralj Lear, čiju radnju i likove u znatnoj mjeri adaptira (iako Lear ima kćeri, a ne sinove, neki su likovi potpuno izbačeni, a važnost Kaede nema pandana u drami). Uz elemente priče (npr. vjernost protjeranog savjetnika Tanga poludjelom vladaru), Kurosawu sa Shakespeareom vežu i okrutnost prikazanih zbivanja te energičan, često raskošan vizualni stil primjeren raskoši Shakespeareova jezika i složenosti dramaturgije, te suptilan smisao za humor i gorku (dramsku) ironiju. Poznavanje Kralja Leara, međutim, zbog vizualne ekspresivnosti (mizanscena, pokreti unutar prizora, eksterijeri, scenografija, kostimi) te prožimanja akcije s lik. ljepotom i dijalozima uvjerljivih glumaca, nije nužno za razumijevanje priče. Film je osvojio Oscara za kostimografiju, a nominirani su i režija, fotografija i scenografija. Višeznačan jap. naslov na indoeur. jezike često je prevođen i kao Kaos te kao Pobuna, a film se – zbog dobi junaka, težine teme, raskošna izgleda i dugotrajne pripreme tumačio i kao redateljeva oporuka.

N. Gilić