:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Ranč prokletih (Rancho Notorious, 1952), SAD, boja, RKO, 86 min, r.: Fritz Lang, sc.: Daniel Taradash, prema priči Gunsight Whitman Silvie Richards, df.: Hal Mohr, glazba: Emil Newman, ul.: Marlene Dietrich (Altar Keane), Arthur Kennedy (Vern Haskell), Mel Ferrer (Frenchy Fairmont), Gloria Henry (Beth Forbes), William Frawley (Baldy Gunder), Lisa Ferraday (Maxine), Jack Elam (Geary), George Reeves (Wilson), Rodric Redwing (Rio), Frank Ferguson (propovjednik), Charles Gonzales (Hevia), Lloyd Gough (Kinch), Francis MacDanald (Harbin).

U pljački banke rančeru Haskellu siluju i ubiju zaručnicu. Ispunjen gnjevom, on traži nepoznata počinitelja i nakon godine dana traganja nesigurne indicije dovode ga do ranča Chuck-A-Luck (Kolo sreće), skrovišta prijestupnika kojim autoritativno upravlja privlačiva pustolovka Altar Keane, nekadašnja kockarica koju štiti njezin ljubavnik, revolveraš Frenchy Fairmont. S njime se Haskell prethodno sprijateljio, a dotični ne sluti Haskellove motive. Situacija se zakomplicira kad se između Haskella i Altar jave simpatije, što se odražava na sve odnose u Chuck-A-Lucku i dovodi do tragičnog finala.

Treći i posljednji vestern F. Langa, osrednje primljen u kritike, tumačen je i kao neuspio pokušaj obnavljanja karijere »fatalne« M. Dietrich, tada u opadanju. U tom smislu komponirana je i priča: prije nego je Vern upozna, Altar kao »legenda« ulazi u njegov život. Film je potkraj 1950-ih revalorizirala autorska kritika nalazeći u njemu vesternu prilagođeno variranje Langovih likova, motiva i ikonografije – prijevarne identitete, klandestinska uporišta, iluzorni karakter osvete, tragične pogreške junaka, nemoć čovjeka prema osobnim nagnućima i sudbinskome, a sve u tonu balade, kakva i u glazb. pratnji obilježava film. Vizualna zanimljivost filma je u inzistiranju na žutoj boji, čime Lang ostvaruje vizualni kontinuitet, a posebno su promišljeni naglasci na negativnom u junakovu porivu.

A. Peterlić