Riječ

Riječ (Ordet, 1955), Danska, c/b, 125 min, A/S Film Centralen Palladium, r. i sc.: Carl Theodor Dreyer, prema drami Kaja Munka, df.: Henning Bendtsen, glazba: Poul Schierbeck, sgf.: Erik Aaes, ul.: Henrik Malberg (Morten Borgen), Emil Hass Christensen (Mikkel Borgen), Preben Lerdorff Rye (Johannes Borgen), Cay Kristiansen (Anders Borgen), Birgitte Federspiel (Inger), Ejnor Federspiel (Peter), Ove Rud, Ann Elisabeth Rud, Susanne Rud, Gerda Nielsen.

U jednom selu na dan. poluotoku Jyllandu oko 1930. udovac Morten Borgen živi s trima sinovima: skeptikom Mikkelom, koji je najstariji, Johannesom, koji je nakon smrti zaručnice poludio i umislio si da je Krist, te s najmlađim Andersom, zaljubljenim u Ann, kćer Mortenova smrtnog neprijatelja Petera, sljedbenika drugog vjerskog učenja. Nakon što Mikkelova supruga Inger umre pri porođaju, Morten i Peter se pomire. Na dan pogreba Johannes riječju oživi Inger i povrati razum.

Dreyerovo remek-djelo, nagrađeno Zlatnim lavom, adaptacija je kaz. komada K. Munka snimljena u dan. selu gdje je Munk bio pastor. Dosljedno zaokupljen pitanjem potrebe za vjerom, Dreyer se vjerno držao predloška s temeljnim motivima čuda kao posljedice duboke duhovne veze s Bogom i problema uskrsnuća (s odmakom od Munkova otvorenog propitkivanja potonjeg). Prosedeom oslonjenim na duge kadrove, ugl. u srednjim planovima i polutotalima, polagane pokrete kamere, geometrijski harmonične kompozicije kadra i spori ritam uzvišenog ugođaja, redatelj je naglasio sukob službene vjere i fanatičnoga Mortenova učenja. Glavnina radnje odvija se na seoskom imanju čija stroga, simetrična i asketska scenografija potvrđuje redateljev otklon od vizualnog preoblikovanja sadržaja i eksplicitnog iskazivanja autorskog stava. Potvrdivši umijeće prožimanja materijalne zbilje i duhovnih stanja, Dreyer je duhovno značenje teme (Bog kao jedini oslonac ljudi suočenih sa strahom od postojanja i vlastitom nesavršenošću) izložio klasicistički jednostavno. U tom smislu završna sekvenca oživljenja pokojnice postiže nadrealistički i onirički ugođaj (kritika je primijetila gotovo hipnotičko djelovanje pojedinih prizora) isključivo simboličkim osvjetljenjem (koje daje iluziju transcendentnog ambijenta) i pokretima kamere, a ne trikovima, čime zauzima jedinstveno mjesto u povijesti filma.

Istu je dramu 1943. u Švedskoj uspješno ekranizirao G. Molander; u tom se filmu osobito ističu V. Sjöström kao autoritarni Morten te lirski prikaz ruralnoga krajolika.

B. Kragić