:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Rim, otvoreni grad (Roma città aperta, 1945), Italija, c/b, 104 min, Excelsa Films, r.: Roberto Rossellini, sc.: Sergio Amidei, Federico Fellini, R. Rossellini, df.: Ubaldo Arata, glazba: Renzo Rossellini, ul.: Anna Magnani (Pina), Aldo Fabrizi (Don Pietro), Marcello Pagliero (Manfredi), Maria Michi (Marina), Francesco Grandjacquet (Francesco), Harry Feist (Bergmann), Vito Annicchiarico (Marcello).

Rim za posljednjih tjedana njem. okupacije u II. svj. ratu. Gestapo, na čelu s bojnikom Bergmannom, uspijeva zarobiti komun. vođu Manfredija zahvaljujući izdaji njegove bivše ljubavnice Marine. U otporu su solidarni svećenik Don Pietro i Pina, žena iz naroda. Nju ubiju dok trči za kamionom kojim nacisti odvoze njezina zaručnika Francesca i ostale pripadnike pokreta otpora, a Don Pietra strijeljaju.

Jedno od paradigmatskih ostvarenja neorealizma, film tematizira prvi tematski kompleks struje – pokret otpora u Italiji. Isprva pripreman kao rekonstrukcijski dok. film o sudbini svećenika, don Luigija Morosinija, kojega su zbog pomaganja pokretu otpora 1944. strijeljali nacisti, film je prerastao u igr. djelo, ali snimljeno gotovo u potpunosti na izvornim lokacijama (rim. studiji Cinecittà bili su razrušeni, pa su u čitavom filmu korištene samo dvije studijske scene), na vrpci sastavljenoj od različitih materijala kupljenih na crnom tržištu i s naknadnom sinkronizacijom (što će postati uobičajenom praksom tal. kinematografije), uz pretežit angažman neprofesionalnih glumaca (osim Fabrizzija i A. Magnani) i s velikim udjelom improvizacije pri realizaciji. Djelo izmiče strogim žanrovskim određenjima karakterističnim za dotadašnju tal. kinematografiju i miješa različite ugođaje, a Rossellini odbacuje temeljno montažnu gradnju prizora (u korist duljih kadrova i sekvenci) kao i »iluzionistički« konstruiranu fabulu; usredotočava se na sudbinu nekoliko protagonista koje, kao predstavnike naroda odn. jedinstva Crkve i komunista, suprotstavlja negativcima povezanima s melodramski ocrtanim motivima seksualnih devijacija, sadizma i konformizma. Dramatski i retorički vrhunci filma – Pinina i Don Pietrova smrt te Manfredovo mučenje – očituju redateljevo umijeće dočaravanja emocionalnog intenziteta reakcijama likova koji promatraju te činove (scena mučenja ugl. je fokalizirana kroz Don Pietra). Majstorskom kombinacijom i supostavljanjem različitih ugođaja, Rossellini je ostvario djelo iznimnog realizma u prikazu svakodnevne ratne zbilje, a s ciljem stvaranja i epopeje anonimnih ljudi, ali i emocionalnog efekta koji nadilazi isključivu činjeničnost, te upućuje na motiv fiz. i duhovnog pročišćenja kroz vjeru i žrtvovanje; stoga kadar mrtvog Manfredija aludira na religioznu ikonografiju prikaza Krista, a završetak filma postavlja dječake, koji se nakon prisustvovanja Pietrovu pogubljenju, vraćaju kući, pred pozadinu Rima kojim dominira crkva sv. Petra kao simbolički izraz nade. Jedan od dobitnika gl. nagrade u Cannesu 1946., film je privukao veliku međunar. pozornost te dao ključan poticaj širenju neorealizma, čije će postavke Rossellini razviti u sljedećem filmu → Paisà.

B. Kragić


RIM, OTVORENI GRAD, R. Rossellini (Anna Magnani)