Rođen sam, ali...

Rođen sam, ali... (Umarete-wā mita keredo, 1932), Japan, c/b, 89 min, nijemi, Shochiku, r.: Yasujiro Ozu, sc.: Y. Ozu, Akira Fushimi, df.: Hideo Mohara, ul.: Hideo Sugawara (stariji sin), Tokkan-Kozo (mlađi sin), Tatsuo Saito (otac), Mitsuko Yoshikawa (majka), Takeshi Sakamoto (šef).

Dvojica dječaka od 10 i 8 godina uviđaju društv. nejednakost: njihov otac pokorno sluša oholog šefa s čijim se sinom oni igraju te glumi budalastu žrtvu psina u šefovim kućnim filmovima. Osjećajući se poniženima, braća se odlučuju na štrajk glađu, ali to ne može promijeniti utvrđene odnose.

Ozu izbjegava melodramatičnost, ali i fizičke komične gegove u korist suptilnih varijacija situacijske komike. Nju često temelji na otkrivanju nečijeg osjećaja srama, što iskazuje pažljivom izmjenom krupnih planova usmjeravajući pozornost na istančana nijansiranja preobrazbi osjećaja i stanja likova. Istodobno, razrađeno uklapa urbani ambijent u duhovite i diskretne vizualne humoristične metafore. Fabula je oblikovana na rascjepu šarmantne naivnosti dječjih protagonista – fokalizatora zbivanja, i realistički preciznog prikaza društv. konvencija. Takav rascjep postupno povećava sumornost ugođaja upućujući neizravno na autorski stav o represivnosti društva. Jedan je od posljednjih važnijih nij. filmova.