Ružni, prljavi, zli

Ružni, prljavi, zli (Brutti, sporchi, cattivi, 1976), Italija, boja, 115 min, Champion, r.: Ettore Scola, sc.: E. Scola, Ruggero Maccari, df.: Dario Di Palma, glazba: Armando Trovaiolli, ul.: Nino Manfredi (Giacinto), Ettore Garofolo (Camille), Franco Merli (Fernando), Linda Moretti (Matilde), Francesco Aniballi (Domizio).

U siromašnu rimskom predgrađu živi mnogobrojna obitelj na čelu s Giacintom. Ovaj dobije milijun lira kao odštetu zbog gubitka oka. Ostali članovi obitelji uzaludno pokušavaju pronaći i ukrasti taj novac. Kad Giacinto u kuću dovede svoju ljubavnicu, namjeravaju ga otrovati.

Iznimno komercijalno uspješan, film soc. kritičnost neorealizma, na kojega se veže angažiranjem tzv. »glumaca s ulice«, stvarnih lumpenproletera iz ilegalno sagrađenih kuća rimskog predgrađa, potiskuje u korist vizualno i verbalno naglašene groteske (polemičke odn. parodijske reference na → Čudo u Milanu). Karikaturalnost egoističnih likova obilježenih fizičkim, emocionalnim i društv. nedostatcima te cinično zaokupljenih vlastitim uskraćenim željama za tjelesnim i materijalnim zadovoljenjem, Scola, nagrađen za režiju u Cannesu, je oblikovao postupkom koji su kritičari označili kao »estetiku odvratnosti i ružnoće«.