:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

S onu stranu oblaka (Al di là delle nuvole, 1995); Francuska/Njemačka/Italija, boja, 113 min, CNC/Ciné B/Road Movies/Canal +/Cecchi Gori/Eurimages/Degeto Film/France 3 Cinéma/Sunshine, r.: Michelangelo Antonioni, Wim Wenders (okvirni segment), sc.: Tonino Guerra, W. Wenders i M. Antonioni prema Antonionijevim pričama, df.: Alfio Contini, Robby Müller (okvirni segment), glazba: Luis Petitgand, Lucio Dalla, Van Morrison, U2, ul.: John Malkovich (redatelj), Fanny Ardant (Patrizia), Sophie Marceau (mlada žena u Portofinu), Inés Sastre (Carmen), Irène Jacob (mlada žena u Aix-en-Provenceu), Kim Rossi-Stuart (Silvano), Vincent Perez (Niccolò), Peter Weller (Robert), Chiara Caselli (Olga), Jean Reno (Carlo), Marcello Mastroianni (slikar), Jeanne Moreau (prijateljica), Enrica Antonioni (vlasnica butika).

Promišljajući svoj sljedeći film, redatelj zamišlja, pripovijeda i sudjeluje u četirima pričama o ljubavi, koje na različite načine, zbog različitih razloga, ostaju neostvarenima.

Metaforama film. kadra (fotografije, razglednice, prozori, slikarsko platno), redateljevim razmišljanjima o prirodi film. slike te dijalogom M. Mastroiannija i J. Moreau (para iz filma → Noć) o smislenosti oponašanja majstora, Wendersov je okvirni segment istodobno komentar i izravna posljedica Antonionijevih priča. Antonionijevo majstorstvo kadriranja i integriranja glumaca u okoliš ujedinjuje sve četiri priče kombiniranjem totala ekstremnih dubinskih perspektiva i dominantno dijagonalnih kompozicija u prizorima koji određuju odnose među likovima s krupnim planovima prizora kratkotrajne bliskosti. Strogim minimalizmom kompozicije i kolorita te radikalnom funkcionalnošću pokreta kamere, koja zumom, kranskim snimcima i izmjenama perspektiva modulira pogled ističući značenje točke gledanja, proces vizualizacije zamišljenog, doživljenog, upamćenog i žuđenog predočen je kao dijalektika pojavnog svijeta i autonomije pogleda. Riječima redatelja: »Ispod slike koja je otkrivena nalazi se druga, vjernija stvarnosti. Ispod te još jedna, i još jedna, sve do istinite slike apsolutne, tajanstvene stvarnosti koju nitko nikada neće vidjeti.« Film je dobio nagradu međunar. kritike u Veneciji, a Wenders je u knjizi Vrijeme s Antonionijem (1995) izrazio divljenje prema »čovjeku kojemu je ograničen govor i kretanje i koji ne može pisati, a svejedno je u stanju režirati film vješto i autoritativno, projicirajući svoju viziju u vanjski svijet.«

T. Brlek