:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Salò ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma, 1975), Italija/Francuska, boja, 117 min, Les Productions Artistes Associés/Produzioni Europee Associate, r.: Pier Paolo Pasolini, sc.: Pupi Avati, Sergio Citti i Pasolini, prema romanu markiza de Sadea, df.: Tonino Delli Colli, glazba: Ennio Morricone, Frédéric Chopin (»Preludij u c-molu« i »Preludij u e-molu«) i Carl Orff (Carmina Burana), ul.: Paolo Bonacelli (vojvoda), Giorgio Cataldi (biskup), Umberto Paolo Quintavalle (sudac), Aldo Valletti (bankar), Caterina Boratto (gđa Castelli), Elsa De Giorgi (gđa Maggi), Hélène Surgère (gđa Vaccari), Sonia Saviange (pijanistica).

Salò, glavni grad Mussolinijeve Socijalne republike, 1944. U palači na obali jezera Garda, četiri dužnosnika organiziraju sadističke orgije ustrojene pripovijedanjem triju pripovjedačica uz klavirsku pratnju, iživljavajući se nad bezimenim mladićima i djevojkama.

Sižejno oblikovanje odražava središnju temu filma strogom narativnom organizacijom te rigoroznom geometrijom kompozicija. Učinak zatvorenosti u eksterijerima postiže se širokokutnim objektivom koji naglašava zakrivljenost prostora, a u interijerima dubinskim perspektivama. Izrazita statičnost kamere, dugi kadrovi, formalna strogost scenografije art-deco, kao i ritualizirano ponašanje predočuju opsesivnu hipertrofiju racionalizacije, u kojoj se sve neprestano izračunava, mjeri, popisuje, opisuje i katalogizira. Unutar hermetički izoliranoga pripovjednog prostora sveprisutna simetrija tvori autonoman sustav represije u kojemu svako tumačenje služi samo kao potvrda hegemonijskog autoriteta. Svaki od triju krugova pripovijedanja – »manija, izmeta i krvi« – počinje prizorima pred zrcalom; četiri predstavnika društv. moći međusobno su bračno razmijenili svoje četiri kćeri; žrtve jedu vlastiti izmet; seksualnost je istospolna i jednosmjerno nasilna. I najmanji odmak na bilo kojoj razini destabilizira rigidno homogen fikcionalni režim: jedini primjer heteroseksualne ljubavi, mogućnosti tvorbe novoga sjedinjenjem različitosti, odmah se kažnjava smrću, a samoubojstvo pijanistice, koja je jedina povremeno iskazivala nelagodu, stilistički izrazito odudara od formalne organizacije filma. Drastičnost prizora sadističkog iživljavanja – koprofagija, skalpiranje, rezanje jezika, spaljivanje genitalija, kopanje očiju, sodomija, incest, ubojstva – gledatelje nesmiljeno suočava s doslovnim značenjem, ali i dovodi u pitanje njihovo sudioništvo u užitku promatranog užasa: fokalizatori prizora seksualnog iživljavanja jesu četvorica dužnosnika, čije je posredovanje u predočavanju najizravnije u završnim prizorima pogubljenja, naizmjenično kroz dalekozor svakog od njih, dok ostala trojica muče i ubijaju. Konačni trijumf subjekta nad objektom, razuma nad tijelom, pokazuje se kao perverzni spektakl bezumlja anesteziran u estetski užitak, samozadovoljno promatranje vlastite izopačenosti.

T. Brlek