:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Salvatore Giuliano (1961), Italija, c/b, 107 min, Lux-Vides Galatea, r.: Francesco Rosi, sc.: F. Rosi, Suso Cecchi d’Amico, df.: Gianni Di Venanzo, glazba: Piero Piccioni, ul.: Pietro Cammarata (Salvatore Giuliano), Frank Wolff (Gaspare Pisciotta), Salvo Randone (predsjednik suda), Federico Zardi (odvjetnik), Giuseppe Teti (svećenik), Cosimo Torino (Frank Mannino).

Po završetku II. svj. rata u Siciliji mladi odmetnik Salvatore Giuliano pridružuje se gerilskom pokretu za nezavisnost otoka. Nakon njegova raspuštanja, vraća se odmetništvu. Kad na izborima pobijedi ljevica, mafija i veleposjednici, otvoreno se okreću protiv njega – Salvatore biva optužen za pucanje po radničkoj povorci. U rano jutro 5. V. 1950. policija nalazi mrtva Giulianija.

Započevši kadrom mrtva Giulianijeva tijela iz gornjeg rakursa, film se narativno razvija serijom akronoloških retrospekcija. One kombiniraju žanrovske elemente krim. filma i realist. izravnost krupnih planova likova koji se izmjenjuju s totalima ogoljelih ruralnih krajolika, odn. miješaju igranu rekonstrukciju pov. događaja s postojećim dok. snimkama (npr. suđenja) i fragmentima uobličenim po uzoru na tv reportaže. Takvim postupcima djelo nadilazi značajke biografskog filma pa Rosi izbjegava prikaz intimnog života naslovnog junaka, dramaturško-fabularno tek sporednog lika, u korist analize Giulianijeve polit. osobe, koju oslobađa mitskih nanosa, ali je istodobno ostavlja racionalno nerazjašnjenom. Nazivan zbog svoje narativne tehnike »filmom montaže u cijelosti« i sagledavan kao kritička kronika proturječja soc.-ekon. sustava na Siciliji (koja funkcionira i kao metafora Italije druge pol. 1940-ih), djelo ujedno u okviru tal. kinematografije označava prijelaz s dominantno psihol. tematike na političku.

B. Kragić


SALVATORE GIULIANO, F. Rosi