Samo jednom se ljubi

Samo jednom se ljubi (1981), Hrvatska, boja, 103 min, Jadran film, r.: Rajko Grlić, sc.: R. Grlić i Branko Šömen, df.: Tomislav Pinter, glazba: Brane Živković, ul.: Predrag Manojlović (Tomislav), Vladica Milosavljević (Beba), Mladen Budišćak, Zijah Sokolović, Erland Josephson.

Nakon rata mladi partizan Tomislav postaje šef policije u malomu hrv. gradiću, ali se zaljubi u balerinu Bebu. Zbog veza s njezinom građanskom obitelji i zbog impulzivne naravi, ubrzo pada u nemilost vlasti i završava u zatvoru.

Kritika je ovu melodramu ocijenila kao Grlićev vjerojatno najbolji film (iako je narativno dosta nemarno složen), pri čemu se često isticao njegov nekonvencionalni pristup konvencionalnoj dram. situaciji. S obzirom na motiv sukoba vladajuće strukture i revolucionara koji se zaljubi u klasno neprikladnu ženu, nastanak filma omogućen je tzv. postideologiziranom fazom hrv. kinematografije, u kojoj su se poč. 1980-ih mogle na kritičniji način obrađivati liberalnije teme. Isticano je da je vrijednost filma u tome što nastavlja tradiciju elitizma autorskog filma, ali prihvaća i određene žanrovske odrednice melodrame (»elitistički populizam«). Struktura filma temelji se ponajprije na nemogućnosti konzumiranja ljubavi, odn. usredotočuje se na pojedinca kojega njegova animalna strast dovodi do samouništenja. Ovakva »transideološka« sastavnica razlog je uspješnosti filma: kritika je u njemu prepoznala artikuliranu (doduše ne osobito oštru) kritiku režima, a publiku je privukla melodramska kvaliteta. U Puli je film. nagrađen Zlatnom arenom za fotografiju.

T. Valentić