:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Samo ljudi (1957), Hrvatska, c/b, 105 min, Jadran film. r.: Branko Bauer, sc.: Arsen Diklić, df.: Branko Blažina, glazba: Bojan Adamič, ul.: Tamara Miletić (Ljubica Romić-Buba), Milorad Margetić (Predrag Bojanić-Bojkan), Nikša Štefanini (Žarko), Olivera Marković (Lela), Stjepan Jurčević (Vrančić), Nela Eržišnik (teta Ema).

Primarijus Vrančić šalje pacijenticu Bubu, koja je u ratu izgubila vid, u pansion tete Eme, gdje žive ratni invalid Bojkan i Vrančićev asistent Žarko. Inženjer Bojkan zaljubio se u Bubu, pred kojom krije da nema jednu nogu, a zavodniku Žarku u posjet dolazi Lela.

Nastavljajući se na neke elemente poetike prethodnoga redateljeva filma → Ne okreći se sine, ova melodrama odlikuje se pripovjedačkom vještinom te izrazito filmičnim profiliranjem likova, sa snažnim vizualnim i dramaturškim sugestijama trauma: junaci su ratni invalidi, a ekstrovertni liječnik Žarko još pati zbog stare ljubavi. Elegantan i neprimjetan stil, funkcionalan i rafiniran dizajn prizora, kao i važnost ritma i tempa za emocionalne reakcije gledatelja, usporedivi su s melodramama D. Sirka i V. Minnellija. Dodatnu privlačnost filmu pridaje recepcijski element uklapanja tipične socijal. teme indus. izgradnje u krajnje građ. strukturu, s ikonografijom koja podsjeća na turist. centre u Alpama. Film nije postigao osobit komerc. uspjeh, a kritičari (npr. G. Sadoul) su negativne ocjene najčešće obrazlagali neuvjerljivošću scenarija, često ipak hvaleći režiju te, osobito glumu. Od poč. 1980-ih dolazi do prevrednovanja filma pa novi komentari utvrđuju da većina ranijih prigovora filmu pokazuje nerazumijevanje žanrovskih zakonitosti na osnovi kojih je ostvarena dojmljiva cjelina. Stoga je hvaljena završna scena sastanka Bube i Bojkana (iznad nove brane) upadljiv vrhunac promišljena izlagačkog slijeda.

N. Gilić


SAMO LJUDI, B. Bauer (Tamara Miletić i Stjepan Jurčević)