Scorsese, Martin

Scorsese, Martin, amer. redatelj (New York, 1942). Iz obitelji podrijetlom sa Sicilije, odrastao u tal. četvrti New Yorka. Filmofil od djetinjstva, diplomirao i magistrirao na film. odsjeku njujorškog sveučilišta, na kojemu je i predavao. Kratke filmove režira već 1960-ih, dugometr. prvijenac mu je Tko to kuca na moja vrata (1968), niskobudžetno djelo profiliranih likova s autobiografskim elementima. Pravu pozornost privlači → Ulicama zla, a komerc. uspjeh postiže »ženskim filmom ceste« → Alice više ne stanuje ovdje, u kojemu se kritički osvrće na dominantnu amer. film. i općenito kult. tradiciju (npr. na → Čarobnjaka iz Oza). Uz E. Burstyn, dojmljivu je ulogu tu ostvarila i J. Foster, koja glumi i u → Taksistu (Zlatna palma u Cannesu), kojim S. utvrđuje status jednoga od najvažnijih amer. redatelja. Slabije je primljena glazb. melodrama → New York, New York (1977), realizirana pod utjecajem V. Minnellija, nakon koje slijedi impresivni biografski film → Razjareni bik, dok mu urbana pikareska Idiotska noć (1985) donosi nagradu za režiju u Cannesu. Novi umj. vrhunac doseže 1990-ih, počevši s → Dobrim momcima (Srebrni lav za režiju), inovativnom obradom mafijaškog ambijenta u kojoj su najretoričnije scene motivirane junakovim pomaknutim stanjem svijesti, dok je virtuozni stil Casina (1995) prilagođen tematsko-scenografskim specifičnostima Las Vegasa. U trileru Rt straha (1991., remake istoimenog filma J. L. Thompsona iz 1962) stalne moralističke preokupacije prelamaju se preko kriminalca koji razara lažnu obiteljsku idilu ugledna odvjetnika; s razvojem borbe gubi se civilizacijsko-kult. okružje i značajke junaka, a u ambivalentnom, mračnom raspletu kći izabire obitelj. Zapažena je i ekranizacija romana E. Wharton → Doba nevinosti, a povijesti New Yorka vraća se u Bandama New Yorka (2002). Podjednako dojmljivo režirajući u stilu uspoređivanim s dok. filmom (niz scena Ulica zla, Taksista i Razjarenog bika), te u izrazito artificijelnom stilu (Casino, uvodne scene Alice više ne stanuje ovdje) S. sjedinjuje različite film. tradicije, od klas. fabularnog stila amer. žanrovskog filma do eur. modernizma 1960-ih i 1970-ih, te je utjecao i na postmodernizam, kojemu se ipak ne priklanja. Jedan je od najvrsnijih »redatelja glumaca« (H. Keitel, R. De Niro, Joe Pesci, Daniel Day-Lewis), dok mu po izrazitom moralizmu među suvr. amer. redateljima tek povremeno konkuriraju A. Ferrara, J. Sayles i S. Lee. Spoj modernizma i dokumentarizma s naturalističkim inzistiranjem na identifikaciji mjesta, vremena i sudionika radnje (počevši već u naslovima), čine ga netipičnim amer. autorom; sam često ističe utjecaj brit. redatelja M. Powella, a narativna i emocionalna učinkovitost scena nasilja u njegovim filmovima usporedive su sa sličnima u djelima S. Fullera i D. Siegela. Povremeno glumi sporedne uloge, npr. Oko ponoći (B. Tavernier, 1986), Snovi (A. Kurosawa, 1990). Ostali važniji filmovi: Boxcar Bertha (1972), Italoamerikanac (1974., dok.), Posljednji valcer (1978., dugometr. dok.), Kralj komedije (1983), Boja novca (1986), Posljednje Kristovo iskušenje (1988), Kundun (1997), Između života i smrti (1999).

N. Gilić