:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1956), Švedska, c/b, 96 min, Svensk Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, prema vlastitoj drami Kip u šumi, df.: Gunnar Fischer, glazba: Erik Nordren, ul.: Max von Sydow (Antonius Block), Gunnar Björnstrand (Jöns), Nils Poppe (Jof), Bibi Andersson (Mia), Bengt Ekerot (Smrt), Åke Fridell (Plog), Inga Gill (Lisa), Maud Hansson (vještica), Gunnel Lindblom (djevojka), Inga Landgré (Blockova supruga), Bertil Anderberg (Raval).

Vitez Antonius Block i njegov senior Jöns vraćaju se u kugom zahvaćenu Švedsku iz križarskog rata. Dok Jöns leži izmoren na plaži, Antonius izaziva Smrt na partiju šaha. Ulog je vitezov život kojega će Smrt dobiti u slučaju svoje pobjede odn. odgovor na egzistencijalna pitanja koja muče Antoniusa u slučaju njegove pobjede. Vitez zna da mora izgubiti, ali igra da bi dobio na vremenu. Uvidjevši svu ispraznost ljudskog života, zaželi prije smrti učiniti jedno nesebično i plemenito djelo, želi se i uvjeriti o postojanju Boga i besmrtnosti duše. Jöns je pak već izgubio vjeru. Antonius i Jöns putem sreću trupu putujućih glumaca.

Prvi veliki međunar. Bergmanov uspjeh, nazivan je »vježbom u obuzdanom ekspresionizmu« i zasnovan na metafori Sudnjeg dana i Apokalipse, koju na početku citira u izvanprizornoj naraciji (»A kad Janje otvori sedmi pečat, nastade u nebu tajac oko pola sata«), a koja prati slike puste i blijede morske obale s vjetrovitim oblačnim nebom u pozadini. Potaknut srednjovj. lik. motivima Smrti koja igra šah sa svojim žrtvama i plesa smrti, Bergman kao središnji interes postavlja čovjekov strah od smrti i, posebice, od načina vlastitog umiranja, a fabulu razvija na načelu kontrasta: između nemirne muške agresivnosti i ženske pasivnosti, svjetla i tame, života i smrti, mladosti i starosti, asketizma (vitez) i hedonizma (senior), fanatizma i tolerancije, konkretnog odn. fizičkog i apstraktnog i metafizičkog, vitezovih vjerskih dilema i seniorova agnosticizma, naposljetku vitezova opsesivnog racionalizma i Jofova intuitivna lirizma. Film je vizualno iznimno dojmljiv, posebice u prikazu apokaliptičnih vizija spaljivanja vještice te simbolički i duhovno naglašenih situacija (igra šaha, posljednja večera u dvorcu), a Bergman se pokazuje majstorom dramatizacije film. ritma u priči čiji je kraj poznat te daje djelu strukturnu harmoniju i paralelizmom početka i kraja: film počinje zorom s najavom vjetra, razvija se kroz sparan dan i olujnu noć, te završava ponovno zorom, ali vedra dana.

B. Kragić


SEDMI PEČAT, I. Bergman (Bengt Ekerot i Max von Sydow)