:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Senso (1954), Italija, boja, 115 min, Lux, r.: Luchino Visconti, sc.: Suso Cecchi D’Amico, L. Visconti, prema pripovijetki Camilla Boita, df.: G. R. Aldo, Robert Krasker, glazba: Anton Bruckner, sgf.: Ottavio Scotti, ul.: Alida Valli (grofica Livia Serpieri), Farley Granger (poručnik Franz Mahler), Massimo Girotti (markiz Roberto Ussoni), Rina Morelli (Laura), Marcella Mariani (Clara), Heinz Moog (grof Serpieri).

Venecija 1866. Za izvedbe Verdijeve opere Trubadur dolazi do tal. nacionalističkih manifestacija kojima je jedan od vođa markiz Ussoni, rođak grofice Livije Serpieri. Nakon što izazove na dvoboj austr. časnika Franza Mahlera, čuvši njegov ironični komentar na račun Talijana, Ussoni je prognan. Livia se potom upozna s Franzom, koji je šarmira te oni ubrzo postaju ljubavnici. Ona mu naposljetku da novac koji su joj tal. nacionalisti povjerili na čuvanje, a da bi mogao podmititi liječnika i dobiti poštedu od službe.

Viscontijeva uporaba melodrame u svrhu reinterpretacije povijesti, kao i pov. okvira radi kritike melodramskih konvencija, razvidna je već iz uvodne scene zasnovane na prijenosu melodramske forme iz Verdijeve opere (autentičnog aspekta tal. nac. kulture u razdoblju risorgimenta) u sam film. Okvirno strukturiran kao protagonističina retrospekcija, film isprva potiče na identifikaciju s njezinim romantičnim projekcijama (čemu pridonosi i njezina izvanprizorna naracija), ali postupno naglašava nemogućnost njezina iskupljenja pripovijedanjem – kako Livijini postupci postaju moralno sve upitniji, njezina je naracija sve rjeđa, dok nju sve manje prati glazb. pratnja (1. i 2. stavak Brucknerove 7. simfonije) kao ilustracija njezinih osjećaja. Redatelj se pokazao majstorom ikonografske rekonstrukcije epohe, a efektni kolor koji pokazuje utjecaj romantičnog slikarstva korespondira s pojedinim emocionalnim stanjima pa dominacija smeđe i crvene boje evocira nadu i radost, a prevladavanje zelenih i plavih tonova kukavičluk i prijetvornost. Ugođaj naglašenih emocija Visconti podriva distanciranošću kamere – film sadrži svega nekoliko subjektivnih kadrova, nema nijednoga krupnoga plana, a ključne dijaloške scene dane su u kontinuiranim srednjim planovima – oba lika su u istom kadru, te antiromantičnim pripovijedanjem s brojnim ironičnim obratima u kojima se vrednote romantične ljubavi i nac. ponosa otkrivaju kao iluzorne, pa je film i redateljev kritički komentar risorgimenta. S. je također izazvao polemike o Viscontijevoj »izdaji« neorealizma; istaknuti tal. kritičar G. Aristarco smatrao ga je, međutim, novim stupnjem u razvoju neorealizma prema analitičkom realizmu; u tom smislu tumačen je i kao film. ekvivalent pov. romana realizma.

B. Kragić


SENSO, L. Visconti (Farley Granger i Alida Valli)