Allen, Woody

Allen, Woody (pr. ime Allen Stewart Konigsberg), amer. redatelj, glumac i scenarist (New York, 1935). Piše skečeve i šale za TV i novine, postaje uspješnim komičarom u njujorškim klubovima predstavljajući se kao nervozni urbani intelektualac, opsjednut ljubavnim vezama i žid. naslijeđem. Kao glumac debitira filmom Što je novo, mačkice (C. Donner, 1965., i sc.), a nakon uspješne naknadne sinkronizacije i obrade jap. trilera, prikazane pod naslovom Što je, Tigrice Lily? (1966), režira Uzmi novac i bježi (1969), parodiju krim. žanra i dok. filma. Njome započinje seriju intelektualističkih i razigranih komedija (Banane, 1971; Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu…, 1972; Spavač, 1973), uspoređivanih s komedijama braće Marx. Još povoljnije kritike dobivaju filmovi suzdržane komike, radnje usredotočene na ispovjedno predstavljene urbane situacije: velik uspjeh postiže → Annie Hall, a cijenjeni su i drugi spojevi verbalističke komedije i drame: → Manhattan te → Hannah i njezine sestre. Sve jači utjecaj eur. filma, osobito I. Bergmana, najvidljiviji je u drami Interijeri (1978). U Allenovim su filmovima s jednakim uspjehom komički obrađeni sadržaji visoke kulture (Ljubav i smrt, 1975; Seksi komedija ivanjske noći, 1982; Moćna Afrodita, 1995, Dekonstruirajući Harryja, 1997), naslijeđe židovstva (osobito u → Zeligu, ali i u većini filmova), kao i popularna kultura (Broadway Danny Rose, 1984; Purpurna ruža Kaira, 1985; Dani radija, 1987; Svi kažu volim te, 1996). Filmovi nastali 1990-ih, npr. Manhattanski krimić (1993) i Metci nad Broadwayom (1994) katkada su hvaljeni zbog obnavljanja razigranosti iz ranih djela i sklonosti prema čistoj komediji, no u Allena je inače teško odvojiti komično od ozbiljnoga. U scenarijima vješto spaja verbalni i fizički humor, intimističke i društv. motive, a kao redatelj vrlo je eklektičan, sklon usvajanju eur. utjecaja (Dekonstruirajući Harryja posveta je Bergmanu). Ipak, unatoč mnogim uspjelim scenama, s posvetama, imitacijama i citatima, u nekim filmovima pokazuje neujednačenu vještinu. Vrlo je rano usavršio glumačku maniru monologa, nervoze, zamuckivanja i ispovijedanja (često pred psihijatrom), glumeći u većini svojih, a katkada i u filmovima drugih redatelja, npr. Sviraj to ponovo, Sam (H. Ross, 1972; ekranizacija Allenove brodvejske predstave), Paravan (M. Ritt, 1976), Scene iz supermarketa (P. Mazurski, 1991). Postojeću glazbu, najčešće jazz i amer. uspješnice 1930-ih i 1940-ih, iznimno funkcionalno uklapa u filmove. Osvojio je Oscara za režiju (od šest nominacija), te dva Oscara za scenarij (od 13 nominacija), jednom nominiran za gl. ulogu. Objavio više humorističnih knjiga; u Zagrebu je 1983. objavljena Sad smo kvit, a 1985. Nuspojave. Svira jazz klarinet.

N. Gilić