:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Breza (1967), Hrvatska, boja, 92 min, Jadran film, r.: Ante Babaja, sc.: Slavko Kolar, A. Babaja, Božidar Violić (prema novelama S. Kolara), df.: Tomislav Pinter, glazba: Anđelko Klobučar, sgf.: Željko Senečić, ul.: Manca Košir (Janica), Velimir Bata Živojinović (Marko Labudan), Fabijan Šovagović (Joža Sveti), Nela Eržišnik (Dora), Stane Sever (gl. šumar), Stjepan Lektorić, Hermina Pipinić.

Nježna i osjetljiva Janica, koju obožava poremećeni Joža Sveti, prihvaća udvaranje lugara Marka te se uda za njega. Sirovi zavodnik Marko ne napušta svoje navike te zapušta Janicu koja pobaci i umre. Ubrzo nakon sprovoda Marko, na Jožino zgražanje, odlazi u svatove kao barjaktar.

Preglednim pripovijedanjem film se nastavlja na stil Kolarovih novela prema kojima je snimljen (Breza i Ženidba Imre Futača), no struktura je obogaćena duljim kadrovima, dojmljivom fotografijom te izrazito filmičnim ugođajem sklada slike i zvuka. Fatalistička filozofija i opsesija protokom vremena te prolaznošću tijela (tipična za Babajine filmove) razvidna je u kontrastu pojave i glum. stila Janice (rudimentarna gluma privlačne manekenke) i Marka (samouvjeren nastup iskusna glumca), u montažnoj sekvenci s brojalicom (Lepi pucek, crni cucek, jedna pura, dva pandura, vsakom dojde smrtna vura), sporednom liku Babice koja prede vunu bez obzira na životne nedaće. Surovost društva prema posebnim ljudima nije banalizirana idealizacijom tih likova – Janica nije sasvim svjesna realnosti te je nesposobna za samoodržanje, dok Joža ima crtu fanatične poganske mistike, s konotacijama destruktivnog puritanizma. Slikovnost filma hvaljena je zbog uspješnog upućivanja na ugođaj, boje i kompoziciju hrv. naivnih slikara. No, prilagodba osvjetljenja i boje raspoloženjima likova, s kulminacijom u trenutku Markove spoznaje, potom razrađeni prikaz materijalnosti i svakodnevice te složeni svjetlosni efekti zrnaste film. fotografije usporedivi su i s akademskim slikarskim stilovima. Konačni dojam estetizacije i modernističke artificijelnosti u prikazu seoskih događaja u zanimljivom je kontrastu s doslovnošću mnogih značenjskih struktura te pojednostavljenom psihologijom nekih likova. Na festivalu u Puli film je nagrađen Brončanom arenom za film (ex aequo), dok je V. B. Živojinović osvojio Zlatnu arenu za glumca, a T. Pinter za kameru. U kasnijim anketama redovito je u samom vrhu najboljih hrv. filmova uopće.

N. Gilić


BREZA, A. Babaja