Sluga

Sluga (The Servant, 1963), Vel. Britanija, c/b, 112 min, Elstree/Springbok Productions, r.: Joseph Losey, sc.: Harold Pinter, prema romanu Robina Maughama, df.: Douglas Slocombe, glazba: John Dankworth, ul.: Dirk Bogarde (Hugo Barrett), James Fox (Tony), Sarah Miles (Vera), Wendy Craig (Susan), Catherine Lacey (lady Mounset), Richard Vernon (lord Mounset).

Mladi i bogati Tony zapošljava Hugha Barretta kao slugu. Barrettov je prvi zadatak da uredi Tonyjevu novu kuću zbog čega se sukobljava s Tonyjevom zaručnicom Susan. Barrett štoviše na mjesto sobarice dovodi svoju ljubavnicu Veru lažno je predstavivši kao sestru. Ona zavodi Tonyja koji se udaljuje od Susan. Međutim, Tony i Susan otkriju Veru i Barretta dok vode ljubav te ih Tony, potresen, oboje otpušta, dok ga istodobno Susan ostavlja. Ostavši sam, Tony potom ponovno zapošljava Barretta te postupno postaje sve ovisniji o njemu.

Pinterov scenarij oslonjen na sugestivne i suptilne jezične aluzije koje prividno uobičajene situacije nadograđuju ugođajem skrivene prijetnje i Loseyjeva precizna režija zasnovana na fluidnim pokretima kamere i dugim kadrovima te konstruiranju ambijenta (kuća) kao eksteriorizacije osjećaja likova, s razrađenom uporabom ogledala koja sugeriraju rascijepljenost, ali i narcisoidnost gl. likova, oblikuju pripovjedni svijet usredotočen na temu individualnog i društv. kolapsa, odn. destrukcije karaktera pod pritiskom klasnih odnosa, žudnje za moći i nesigurnih seksualnih opredjeljenja. Iako je kritika prigovarala okretanju prema izrazitijim ekspresionističkim kompozicijama i osvjetljenju i gotovo neprestanom variranju tona u posljednjoj trećini filma, kombinacija realističkih, parodijskih i alegorijskih fragmenta naglašava ugođaj rastućeg rasapa kakav doseže vrhunac u nadrealnom završetku s likovima koji gledaju jedni druge kroz staklene čaše što iskrivljuju perspektivu i naposljetku foto-aparatom snimaju vlastite odraze u ogledalima. Film pruža niz interpretativnih mogućnosti, od sugeriranja homoseksualnog podteksta Barrettova i Tonyjeva odnosa, preko inverzije brit. klasnog sustava do upućivanja na gotovo demonski značaj Barrettove dominacije odn. Barretta kao figuru čistog zla. Stoga je komentiran kao metafora klasne borbe i nesmiljena kritika brit. klasnog ustrojstva, esej o požudi, studija zla, parabola čovjeka i njegova alter ega, analiza homoseksualnosti te djelo o opsesiji i posesivnosti.

B. Kragić