:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Smrt u Veneciji (Morte a Venezia, 1971), Italija, boja, 135 min, Alfa Cinematografica/Editions Cinématographiques, r. i sc.: Luchino Visconti, prema pripovijetki Thomasa Manna, df.: Pasqualino De Santis, glazba: Gustav Mahler, sgf.: Ferdinando Scarfiotti, ul.: Dirk Bogarde (Gustav von Aschenbach), Romolo Valli (upravitelj hotela), Silvana Mangano (Tadziova majka), Nora Ricci (Tadziova guvernanta), Björn Andersen (Tadzio), Mark Burns (Alfred), Marisa Berenson (Aschenbachova supruga).

Skladatelj Gustav von Aschenbach dolazi u Veneciju odmoriti se od umjetničkih i osobnih neuroza. Grad biva zahvaćen kolerom, a u takvu ozračju Aschenbach, sve ispunjeniji čežnjom za smrću, doživljava erotsko nagnuće prema privlačnom adolescentu Tadziu koji ljetuje s obitelji.

Potvrda Viscontijeva zanimanja za njem. kulturu, film temeljne značajke Mannova predloška – odnos ljepote i etike, senzualnog i spiritualnog, umjetnosti i života, s kultiviranim umjetnikom zahvaćenim neumitnim fiz. rasapom nadograđuje apsorbiranjem referenci na G. Mahlera. Tako protagonist od književnika postaje skladatelj, prateća glazba koja često dominira (u pet sekvenci ukupnog trajanja oko 43 min, uz glazbu nema riječi ili se čuju tek pojedine sporadične, narativno beznačajne) preuzeta je iz 4. stavka (Adagietto) Mahlerove V. simfonije i 4. stavka III. simfonije, izrazitim primjerima čežnje za jedinstvom smirenosti i senzualnosti, a protagonistu, kao aluzivnoj figuri Mahlera i zagovorniku čiste duhovnosti, suprotstavljen je Alfred, kao alter-ego i zagovornik demonskog u umjetnosti (čime asocira na protagonista Mannova romana Doktor Faustus). Proglašavan (katkad derogatorno) ultimativnim umj. filmom, odlikuje se sugestivnom atmosferom Venecije fin-de-sièclea, u kojoj je sam ambijent metafora dekadencije zap. kulture, te dojmljivom likovnošću prigušenih boja, dok dulji kadrovi – zasnovani na razrađenim, polaganim vožnjama, panoramama i zumovima s nejasnim granicama subjektivnih i objektivnih vizura – pridonose ugođaju dvosmislenosti i isprepletenosti erotske žudnje i želje za smrću kao dominantnoj odrednici kasnih Viscontijevih filmova. U Cannesu je film nagrađen specijalnom nagradom povodom 25. godišnjice festivala.

B. Kragić


SMRT U VENECIJI, L. Visconti (Dirk Bogarde)