Sretno, Baltazar

Sretno, Baltazar (Au Hasard, Balthazar, 1966), Francuska, c/b, 95 min, Argos Films/Parc Film/Athos Films, r. i sc.: Robert Bresson, df.: Ghislain Cloquet, glazba: Franz Schubert, Jean Wiener, ul.: Anne Wiazemsky (Marie), François Lafarge (Gérard), Walter Green (Jacques), Jean-Claude Guilbert (Arnold), Philippe Asselin.

Magarac Baltazar mijenja više vlasnika. Naposljetku završava kod kriminalca Arnolda. Njegovoj je sudbini paralelna ona Marie, seoske djevojke u koju je zaljubljen Jacques, sin vlasnika farme koju vodi njezin otac, dok nju, međutim, privlači krijumčar i lopov Gérard.

Ocjenjivan najapstraktnijim, najaluzivnijim, najeliptičkijim i dramatski najpročišćenijim Bressonovim filmom, Sretno, Baltazar, kao i sva redateljeva ostvarenja, parabola je grijeha i stradanja. Uspostavljajući dijalog sa Zločinom i kaznom, djelom koje je redatelj već preradio u svojemu ranijem filmu → Džepar, i to prizorom iz romana u kojemu je teretni konj ispremlaćen do smrti, Bresson do vrhunca dovodi svoje protivljenje psihologizmu zasnovanom na glumi te većinu prizora daje iz vizure magarca, što se može tumačiti i kao komentar njegova stava o prirodi film. glume, a što je dovelo do specifičnog prevladavanja lagano sniženih rakursa (iz razine magarčeva pogleda), potom detalja kao dominantnog plana, a ujedno i iskaza redateljeve sklonosti prema fragmentaciji (koju film potvrđuje i mozaičnom naracijom što obuhvaća veće vremensko razdoblje nizom kraćih epizoda) te njakanja kao gl. prizornog zvuka u filmu. Takvo postavljanje magarca za fokalizatora, pa i gl. junaka filma, dovodi do iznimnog stupnja začudnosti, ali i efektnosti izravnih prizora ljudske grubosti i poroka poput zavisti, škrtosti, gramzivosti, požude, alkoholizma i nasilnosti kojima je Baltazar nemoćan svjedok, a čini dojmljivijim i protežni motiv ponižene i žrtvovane duhovne čistoće i nevinosti (smrtno pogođen dok nosi krijumčarski teret, magarac umire na livadi punoj ovaca), udvostručen paralelizmom Baltazarove i Marienine sudbine.

B. Kragić