:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Stablo za klompe (L’albero degli zoccoli, 1978), Italija, boja, 185 min, RAI/Facis/Gaumont, r., sc. i df.: Ermanno Olmi, glazba: Johann Sebastian Bach, ul.: Luigi Ornaghi (Batisti), Omar Brignoli (Minek), Francesco Moriggi (Batistina), Antonio Ferrari (Tuni).

Na posjedu pokraj Bergama potkraj XIX. st. u vlasništvu dekadentnog zemljoposjednika, ljubitelja opere, radi šest obitelji čiji je život ispunjen sezonskim poslovima i svakodnevnim aktivnostima. Najznačajnija zbivanja su jedne zaruke i odlazak jednog dječaka u školu. Jedna obitelj biva izgnana s posjeda jer je otac posjekao drvo da bi načinio klompe.

Podrijetlom iz ruralne obitelji iz sjeverne Lombardije, Olmi je u Stablu za klompe – kao scenarist, redatelj, direktor fotografije i montažer – učinio posvetu svojim precima i njihovu jednostavnu, ali tegobnu načinu života. Za glumce je odabrao isključivo naturščike, a za suzdržano upotrijebljenu glazbu Bacha. U takvom filmu, nastalom s minimumom profesionalne ekipe, Olmi do kraja razvija značajke svojega stila: spori ritam, zanimanje za obične likove u njihovoj dnevnoj rutini, minuciozni prikaz ljudskog rada, neorealističku dramaturgiju tzv. nađene priče, sugestivnu uporabu krupnog i bliskog plana te korištenje krajolika i prirode kao metafizičke sastavnice. Stablo za klompe je u vrijeme nastanka često interpretirano kao implicitna polemika s ostvarenjem B. Bertoluccija → Dvadeseto stoljeće. Također, tematizirajući jedan padanski feudalni posjed, Bertolucci ga je u skladu s marksističkim viđenjem oslikao kao pozornicu klasne borbe i poprište velikih ideologija (komunizam, fašizam). Kod Olmija su pak klasne trzavice i nepravda jasno sugerirani (pogotovo kroz naslovni motiv), ali redateljev temeljni interes jest prikaz kršć. i valjanog života skromnih ljudi pri čemu film u osnovi otklanja ideologiju kao sredstvo rješavanja društv. sukoba. Njegovi su seljaci sljubljeni s prirodom, prilagođavaju se njezinu ritmu, ovise o njoj, štuju je i nadopunjuju, pa je film tumačen kao oda duhovnim vezama čovjeka i prirode, trajanju i obnavljanju života. Likovi su odreda plemeniti, solidarni i ispunjeni kršć. blagošću koja u poredbi s natjecateljskom i nesolidarnom suvremenošću dobiva utopijske značajke. U tom smislu izgon junaka zbog posječenog stabla dobiva alegorijske implikacije ponovnog izgona iz raja. Olmijevo uzdizanje krotka i kršćanstvom oblikovana života padanskih seljaka razlog je zašto je dio lijeve (socijalističke i komunističke) kritike autora napao kao reakcionara. Ipak, film je izvrsno primljen, osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu i odmah stekao kultni status. Osobito ga je prihvatila publika i kritika sklona duhovnome u filmu i tzv. transcendentnom stilu. A. Babaja, na kojeg je Olmi utjecao, o filmu je rekao – »to je film s aureolom«.

J. Pavičić


STABLO ZA KLOMPE, E. Olmi