Stanar

Stanar (Le Locataire, 1975), Francuska, boja, 125 min, Marianna Films/Marianne Productions, r.: Roman Polanski, sc.: R. Polanski, Gérard Brach prema romanu Rolanda Topora, df.: Sven Nykvist, glazba: Philippe Sarde, ul.: Roman Polanski (Trelkovsky), Isabelle Adjani (Stella), Shelly Winters (pazikuća), Melvyn Douglas (g. Zy), Jo Van Fleet (gđa Dioz), Bernard Fresson (Scope), Lila Kedrova (gđa Gaderian), Jacques Monod (vlasnik kafića).

Po useljenju u pariški stan, plahi poljski imigrant Trelkovsky počinje primjećivati neobično i prijeteće držanje svojih sustanara, čije ga ksenofobično i zlobno ponašanje na kraju dovodi do prihvaćanja sudbine prethodnog stanara, djevojke koja je skočila kroz prozor, kao jedinog načina da potvrdi vlastiti identitet.

Fokaliziran kroz svijest protagonista, film se usredotočuje na predočavanje složenosti razlučivanja zbiljskih prijetnji od paranoidnih tlapnji uporabom narativnih i reprezentacijskih strategija koje gledatelje suočavaju s istim interpretativnim problemima o kojima ovisi protagonistov razum. Prikaz intersubjektivnosti kao izrazito samosvjesnog nastojanja da se unutar niza agresivnih i represivnih diskursa uspostavi osobnost, strukturiran je trajnim međudjelovanjem gledatelja i gledanoga, pri čemu progresivno naglašavanje fantastičkih elemenata odražava sve veću nelagodu Trelkovskoga u susretu s pogledom drugog, koja na kraju, kroz ludilo i sakaćenje, dovodi do gubitka psihol. i fiz. autonomije, dok preodijevanje u žensko predstavlja grotesknu kulminaciju poništenja osobnosti oduzimanjem postojećeg seksualnog identiteta te istodobnom uskratom novoga: skok ugrožene subjektivnosti kroz prozor vlastitog »ja« može jedino završiti potpunom nepokretnošću. Glumačka izvedba Polanskog oslanja se ponajprije na izražavanje straha i nelagode kretanjem i stiliziranom gestikulacijom, omogućujući uvjerljivost prizora u kojemu se Trelkovsky fizički smanjuje u odnosu na okolinu, dok režijska rješenja dojam klaustrofobije ostvaruju manipulacijom točke gledanja. Navodeći isprva gledatelje na prihvaćanje jasnog razgraničenja objektivne stvarnosti i protagonistovih halucinacija, izmjenom onoga što Trelkovsky vidi te onoga što se doista zbiva, film zatim progresivno potkopava izvjesnost te opreke sve do potpunog poremećaja vremensko-prostornih odnosa u sekvenci posjeta bolnici, u kojoj Trelkovsky vidi sam sebe očima svoje prethodnice u stanu. Iznimna montažna i mizanscenska preciznost te fabularna i oblikovna važnost detalja, ostvaruje dojam sveopće prijetnje neizravnim prikazom, sugestijama i insinuacijama odražavajući doživljaj protagonista te predstavljajući nepouzdanost pripovijedanja kao funkciju nepouzdanosti gledateljske percepcije.

T. Brlek