Stanlio i Olio

Stanlio i Olio, amer. glumački par – Laurel, Stan (pr. ime Arthur Stanley Jefferson; Ulverston, 1890 – Santa Monica, 1965) i Hardy, Oliver (Harlem, Georgia, 1892 – Burbank, California, 1957). Nakon samostalnih glum. nastupa (Laurel, koji u SAD dolazi iz Engleske, u kazališnoj je trupi učio glumu od Ch. Chaplina) te povremenih red. poslova, udružuju se 1926. u glum. par na nagovor redatelja L. McCareyja te postaju najuspješniji par komičara u povijesti filma radeći za producenta H. Roacha. Humor često temelje na kontrastu pompoznog, pretilog Olija i djetinjastog, suhonjavog Stanlija, a kritičari osobito cijene njihov osjećaj za komiku situacije te postupno i studiozno izazivanje kaosa; u Bitki stoljeća (L. McCarey, C. Bruckman, 1927), izazivaju čuvenu veliku bitku tortama, a u Dva mornara (L. McCarey, J. Parrott, 1928) prometnu gužvu koja prerasta u sveopće uništavanje. Među rijetkim nij. komičarima koji su se prilagodili zv. filmu, i dalje su najsmješniji u gesti i grimasi, npr. kratkometr. Muzička kutija (J. Parrott, 1932) te dugometr. filmovi Fra Diavolo (H. Roach, Ch. Rogers, 1933), Sinovi pustinje (W. A. Seiter, 1933) i Bonnie Scotland (H. Roach, J. W. Horne, 1935). Zajedno su glumili u više od 100 filmova (27 dugometražnih); premda je S. Laurel bio kreativniji dio para, nakon Hardyjeve smrti odbio je nastupati samostalno. Ostale važnije ul.: Oblačenje hlača Philipu (C. Bruckman, 1927), Veliki posao (J. W. Horne, L. McCarey, 1929), Bistre glave (H. Roach, J. G. Blystone, 1938), Stanlio i Olio na Divljem zapadu (J. W. Horne, 1937), Brucoši u Oxfordu (A. Goulding, 1940).

N. Gilić