Sternberg, Josef von

Sternberg, Josef von (pr. ime Jonas S.), amer. redatelj austr. podrijetla (Beč, 1894 – Hollywood, 1969). U SAD-u od 1901., na filmu od 1911., isprva asistent montažera, montažer, scenarist i snimatelj. Režira namjenske filmove za amer. vojsku, potom asistira redateljima u Europi, u SAD-u privlači pozornost igr. prvijencem Lovci spasa (1925), pod utjecajem → Pohlepe i → kammerspiela, nakon više nezavršenih projekata (npr. Žena s mora u produkciji Ch. Chaplina), režira utjecajnu gangstersku melodramu → Podzemlje. Njegovoj reputaciji iznimna stilista pridonose i Dokovi New Yorka (1928), zvuku se prilagođava u Gromu iz vedra neba (1929), a velik uspjeh postiže režirajući u Njemačkoj (prema preporuci E. Janningsa) erotsku dramu → Plavi anđeo, prvu suradnju s M. Dietrich, s kojom se vraća u SAD, gdje realizira šest, vizualno i ritmički iznimnih priča o fatalnim ljubavima, zavođenju i strastima, ugl. prema trivijalnim scenarijima pustolovna ili krim. žanra. U Maroku (1930) Dietrich glumi pjevačicu zaljubljenu u legionara (G. Cooper), u Obešćašćenoj (1931) austr. špijunku za I. svj. rata, u Shanghai-ekspresu (1932., snimatelj Lee Garmes nagrađen je Oscarom) prostitutku u središtu melodramskog zapleta i Kin. građ. rata, u Plavoj Veneri (1932) barsku pjevačicu (čuvena je scena s kostimom gorile), u → Grimiznoj carici Katarinu II., no promjene u studiju Paramount, komerc. neuspjeh i polit. pritisci španj. vlade zbog filma Đavao je žena (1935., i susnimatelj s Lucienom Ballardom) označavaju kraj jedne od najpoznatijih glumačko-red. suradnji uopće. U daljnjem razdoblju karijere S. teško održava autorsku kontrolu; adaptacija romana F. M. Dostojevskoga Zločin i kazna (1935) slabije je primljena, Ja, Klaudije (1937), prema romanu R. Gravesa, a u produkciji A. Korde, ostaje nedovršen, Pilot mlažnjaka, snimljen 1950., preinačen je i prikazan tek 1957., a Macao (1952) je preradio N. Ray. Razinu ranijih djela dosežu tek Šangajsko podzemlje (1941) i posljednji film, u jap. produkciji, Anatahanska priča (1953., i snimatelj), impresivna melodrama o 12 vojnika, 1 civilu i njegovoj ljubavnici na izoliranom otoku. Osobito ugledan kao majstor svjetla i sjene (radio je samo u crno-bijeloj tehnici), nakon Plavoga anđela uspješno ispunjava film. prostor s pomoću filtara, dima te raznih velova i pokrova. Zagovornici film. realizma i društv. funkcije umjetnosti (npr. J. Grierson) često su ga napadali zbog artificijelnosti (radio je samo u studiju), trivijalnih sadržaja, eskapizma, nemarne dramaturgije i opsesije erotikom, kao i zbog sudjelovanja u producentskom premontiranju → Svadbene koračnice, dok je autorska kritika (npr. A. Sarris) iznimno cijenila maštovitost i dosljednost njegova opusa. Utjecajniji u Europi nego u SAD-u, unutar dominantno narativne kinematografije stvorio je izniman opus usredotočen na ugođaj i ljepotu forme (u kojoj je naracija od izrazito male važnosti). Ostali važniji filmovi: Bijeg (1926), Gonjenje (1928), Posljednja zapovijed (1928), Američka tragedija (1931), Kralj istupa (1936).

N. Gilić