Stromboli, božja zemlja

Stromboli, božja zemlja (Stromboli, terra di dio, 1950), Italija, c/b, 106 min (engl. verzija)/100 min (tal. verzija), Berit/RKO, r.: Roberto Rossellini, sc.: Sergio Amidei, Gian Paolo Callegari, Renzo Cesana, Art Cohn, df.: Otello Martelli, glazba: Renzo Rossellini, ul.: Ingrid Bergman (Karin), Mario Vitale (Antonio), Renzo Cesana (svećenik), Mario Sponza (svjetioničar).

Litvanka Karin udaje se u izbjegličkom logoru za priprosta tal. ribara Antonija te dolazi živjeti u njegovo ribarsko mjesto na vulkanskom otoku Stromboliju. S vremenom, usamljena Karin postaje sve nemirnija.

Prvi Rossellinijev film s I. Bergman, realiziran uz amer. financ. potporu, pokazuje redateljev odmak od neorealist. razdoblja svojega stvaralaštva pa je tal. marksistička kritika napala redatelja zbog napuštanja soc. tematike i okretanja psihologizmu. Rossellini, međutim, razrađuje svoje preokupacije srazom različitih kultura i razmatranjem tjelesnih ili jezičnih prepreka (što je vidljivo u neorealist. remek-djelu → Paisà), pri čemu refleksiju bliske prošlosti zamjenjuje antropologijom suvr. trenutka. Suprotstavljanje moderne kulture arhaičnoj predstavljeno je srazom Karin, otvorene i spontane, ali temeljno usamljene žene, i izolirane otočne zajednice koja naglašava intenzivnu i blisku povezanost s prirodom pa je stoga i primitivna, nasilna i represivna. U tom smislu, Rossellini do vrhunca dovodi zaokupljenost krajolikom pa vulkan postaje autentični reprezentant apsoluta, ravnodušnosti i okrutnosti prirode (što su neki kritičari uspoređivali s pjesništvom G. Leopardija), odn. inkarnacija negativnog sublimnog (po E. Rohmeru). U svojem traganju za istinom (kao trajnom preokupacijom čitava opusa), Rossellini predstavlja vizualno putovanje od modernog svijeta prema primordijalnom. Pritom kamera vožnjama prati protagoniste, posebice Karin u njezinu postupnom spoznavanju prirode, do završnog trenutka mistične epifanije, a njezini subjektivni kadrovi izjednačavaju taj proces s procesom sazrijevanja gledanja filma. Završavajući film istodobnim divljenjem i ženi i prirodi, Rossellini međutim temeljni konflikt – između čovjeka i prirode, staroga i novoga – ostavlja nerazjašnjenim.

B. Kragić