Svatko za sebe i Bog protiv svih/Tajna Kaspara Hausera

Svatko za sebe i Bog protiv svih/Tajna Kaspara Hausera (Jeder für sich und Gott gegen alle, 1974), SR Njemačka, boja, 90 min, Werner Herzog Filmproduktion/ZDF, r. i sc.: Werner Herzog, df.: Jörg Schmidt-Reitwein, glazba: arhivska (T. Albinoni, O. di Lasso, J. Pachelbel, W. A. Mozart), sgf.: Henning von Gierke, ul.: Bruno S. (Kaspar Hauser), Walter Ladengast (profesor Daumer), Brigitte Mira (služavka Kate).

God. 1828. tajanstveni čovjek izvodi mladića Kaspara Hausera iz podruma u kojemu je proveo cijeli dotadašnji život i ostavlja ga na nirnberškom trgu. Uskoro brigu o mladiću preuzme dobrodušni profesor Daumer, koji ga pokušava socijalizirati.

Istinita priča o Kasparu Hauseru djeluje i kao odraz romantičarske senzibilnosti vremena u kojem se zbila; posebna je vrijednost filma oslanjanje na izvoran romantičarski duh i emocije. Herzog narativno, dramaturški i karakterizacijski vrlo labavo strukturira film usmjerujući pozornost na dočaravanje iznimna ugođaja koji se komplementarno prožima s iznimnim protagonistom. Kasparovu iskonsku, prirodnu nevinost, čija je posljedica i zdravorazumsko zaključivanje, suprotstavlja religijskoj i znanstv. dogmatičnosti, podcrtavajući ograničenja prosvjetiteljsko-racionalističkog društv. projekta i (patrijarhalnih) građ. vrednota. Esencijalno drugačiji, lik Kaspara ostaje izdvojen i otuđen, otvoreno izričući da se ugodnije osjećao izoliran u mraku svojega skučenog podruma nego u društvu ljudi, čijom žrtvom naposljetku i postaje. Takvu razornu kritiku (zapadne) civilizacije Herzog je umješno spojio s poetskim tkivom filma, oblikovanim sjetnim pastoralnim prizorima iznimne vizualne (uključujući evociranje kolorističkih eksperimenata fotografa XIX. st.) i zvučne dojmljivosti (glazba), zadržavajući pritom karakterističnu distancu u prikazu zbivanja (ovog puta ublaženu za redatelja neuobičajenom emocionalnošću), popraćenu također karakterističnim sugestijama cerebralnosti i metafizičnosti.

D. Radić