Svjetla velegrada

Svjetla velegrada (City Lights, 1931), SAD, c/b, 87 min, Charles Chaplin Productions, r., sc. i glazba: Charlie Chaplin, df.: Rollie Totheroh, Gordon Pollock, Mark Marklatt, ul.: Ch. Chaplin (Skitnica), Virginia Cherrill (slijepa djevojka), Florence Lee (njezina baka), Harry Myers (miljunaš), Allan Garcia (butler), Hank Mann, Henry Bergman, Albert Austin, Stanhope Wheatcroft, John Rand, James Donnelly, Robert Parish.

Bježeći od policajca, Skitnica se nađe pred siromašnom slijepom djevojkom koja na ulici prodaje cvijeće. Posljednjim novcem kupi cvijet, a ona pogrešno, čuvši zvuk automobila, zaključi kako je on vrlo bogat. Poslije Skitnica spasi život pijanom miljunašu te ga ovaj povede sa sobom na zabavu, a potom kući. Kad se otrijezni, milijunaš ga izbaci, a Skitnica nastoji pomoći cvjećarki u koju se zaljubio da ozdravi.

U odnosu na svoje ranije cjelovečernje filmove, Chaplin je smanjio broj izoliranih gegova i komičnih epizoda naglasivši važnost i dramaturšku koherenciju priče. Za razliku od → Potjere za zlatom i → Cirkusa, film je ponajprije društv. satira, a kritika važnosti društv. uloga razvijena je kroz protagonistov odnos s dvama likovima – djevojkom i bogatašem. U tom smislu, Chaplin oblikuje satirične situacije oko neprestanih junakovih pokušaja da nadmudri društv. poredak, a nezgode koje mu se pritom događaju (i koje predstavljaju vrhunske razrade situacijske komike) upućuju na implicitni autorski stav o stalnosti nepravde i društv. nepravilnosti. Stoga film ne završava otvoreno komičnim ili vedrim tonom, već izrazito patetičnom scenom kada junakinja prepozna junaka, ali bez jasnog i nedvosmislenog optimističkog razrješenja čiji je eventualni prikaz prekinut zatamnjenjem. Djelo je zanimljivo i u kontekstu Chaplinova stava prema zvuku na filmu; premijerno prikazan gotovo 4 godine nakon početka zv. filma, naglašava značenje glum. (posebice Chaplinove) pantomime, a uz glazb. pratnju Chaplin rabi zvuk samo u dvjema scenama: uvodnoj, otkrivanja spomenika, u kojemu izobličeni govor funkcionira i kao nadogradnja društv. satire i kao ironiziranje dijaloga, te u sceni primanja, gdje junak proguta zviždaljku što omogućuje razrađeni slijed komičnih efekata.

B. Kragić