Švankmajer, Jan

Švankmajer, Jan, češ. redatelj i animator (Prag, 1934). Studirao na Institutu za industrijski dizajn, a potom i na lutkarskom fakultetu u Pragu. Lutkarstvom se počinje baviti u kazalištu, osobito u Laterni Magici, gdje prvi put u multimedijske projekte uključuje i film. Od 1964. snima kratke anim. (najčešće lut.) filmove kojih je realizirao više od 20. Od 1969. formalni je član i istaknuti ideolog praškoga nadrealističkog kruga, što je bio jedan od razloga da mu komun. režim 1970-ih zabrani film. djelovanje. Ugled je stekao ponajprije kratkim filmovima izrazito nadrealističke poetike, koji su mu priskrbili nadimak »Buñuela animacije«, pa i »Buñuela koji je susreo Disneya«. U njima se često nadahnjuje knjiž. klasicima, osobito engl. jezika (Propast kuće Usher, 1981. i Jama i njihalo, 1983., oba po E. A. Poeu, Jabberwocky, 1971., po L. Carollu, Otrantski dvorac, 1977., po H. Walpoleu). Od kraja 1980-ih realizira i cjelovečernje filmove. Prvi od njih je brit. koprodukcija Alice (1988), predmetni film po L. Carollu. U Faustu (1994) se nadahnuo tradicijom češ. srednjovj. lutkarstva, a u Urotnicima užitka (1996) spisima de Sadea i Sacher-Masocha. Potonje je djelo ujedno njegov prvi cjelovečernji film u kojemu se, uz lut. i predmetnu animaciju, kao prevladavajuća pojavljuje igrana radnja. U sljedećem filmu Otesanko (2000), verziji legende o Golemu, posve iskoračuje u igr. film. Neovisno jesu li lutkarski, predmetni, igrani ili njihove kombinacije, Švankmajerovi filmovi izrazito su nadrealistički, temeljeni na propitivanju tabua, podsvijesti i seksualne nelagode.

J. Pavičić