Taj mračni predmet žudnje
traži dalje ...Taj mračni predmet žudnje (Cet obscur objet du desir, 1977), Francuska/Španjolska, boja, 100 min (negdje 103 min), Greenwich, r.: Luis Buñuel, sc.: L. Buñuel, Jean-Claude Carrière, prema romanu Pierrea Louÿsa Žena i njezina igračka, df.: Edmond Richard, ul.: Fernando Rey (Mathieu Fabert), Carole Bouquet / Angela Molina (Conchita), Julien Bertheau, Andre Weber, Milena Vukotic.
Postariji imućni buržuj Mathieu za putovanja vlakom od Seville do Pariza, krateći vrijeme, a i ispovijedajući se podosta grotesknim suputnicima, priča o svojoj nesretnoj nekonzumiranoj ljubavi prema pučanki Conchiti, kućnoj pomoćnici koja želi biti plesačica. Njihovu vezu obilježava njezina dosljedna iznuravajuća izmjena dokazivanja ljubavi i potpunoga odbijanja. U pozadini tog odnosa odigravaju se terorističke akcije anarhističke organizacije Grupa naoružanih revolucionara djece Isusove.
Posljednji Buñuelov film, realiziran prema Louÿsovu romanu, prethodno ekraniziranom četiri puta (npr. u režiji J. von Sternberga 1935. i J. Duviviera 1958), uspjeliji je od prethodnih verzija jer je redatelj predložak osmislio i strukturirao na više razina. Samo putovanje alegorija je života, umiranja, smrti, a svojom »rutom«, ima i autobiografski karakter: Buñuel je Španjolac koji je karijeru započeo i završio u Parizu. Odnos Mathieua i Conchite nosi klasna (buržuj–pučanka), te njima odgovarajuća psihol. obilježja (sadomazohistički odnos) kao i moralnu i spolnu postavljenost likova – Mathieu nastupa iz pozicije muške i bogataške privilegiranosti, dok se Conchita osvećuje. Te neuskladivosti simboliziraju atentati anarhista, a razlike između nekadašnjega i današnjeg svijeta podcrtavaju vrlo funkcionalne retrospekcije. Izmjene humornog i dramatičnog, kao i autorov ironijski pogled naglašavaju složenost i postupka i spoznajnog prodora. Inače, Buñuel je varirao čest zapletski koncept u čijoj je osnovi zbivanje koje upućuje na sterilnost i nemoć buržoazije: u → Anđelu uništenja protagonisti ne mogu prijeći fiktivnu barijeru u prostoru, u → Diskretnom šarmu buržoazije nikako ne mogu konzumirati svoj obrok, a u ovom filmu protagonistu ne uspijeva »seksualna konzumacija« što tek rudimentarno osvjedočuje o nadahnuću nadrealističke provenijencije; u smislu asociranja na nadrealizam, diskretni citat je u vreći koju nose anarhisti što gledatelja (poput kutijice s neotkrivenim sadržajem u → Ljepotici dana) navodi na uzaludno odgonetanje, odn. funkcionira kao enigma nerješiva poput onih koje zadaje podsvijest. Pozornost komentatora, a bez negativnih objekcija, izazvao je izbor glumice: lik Conchite trebala je tumačiti Maria Schneider (→ Posljednji tango u Parizu), a kada se ustvrdilo da ona ne može uvjerljivo prikazati superiornost Conchite, zamijenila ju je A. Molina. Kada je pak ona napustila snimanje, lik je u preostalim scenama tumačila C. Bouquet. To predstavlja obrat u odnosu na Ljepoticu dana, gdje jedna glumica (C. Deneuve) tumači dva lika te se može tumačiti kao nadrealistička (a u postmodernističkoj ironijskoj citatnoj verziji) simbolizacija nedokučivosti »anime«, ali i dihotomija koje tvore odnos likova. Film je gotovo potpuno bez glazbe; Španjolca F. Reya na francuski je sinkronizirao M. Piccolli.
A. Peterlić
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Taj mračni predmet žudnje. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1853>.