:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Taj mračni predmet žudnje (Cet obscur objet du desir, 1977), Francuska/Španjolska, boja, 100 min (negdje 103 min), Greenwich, r.: Luis Buñuel, sc.: L. Buñuel, Jean-Claude Carrière, prema romanu Pierrea Louÿsa Žena i njezina igračka, df.: Edmond Richard, ul.: Fernando Rey (Mathieu Fabert), Carole Bouquet / Angela Molina (Conchita), Julien Bertheau, Andre Weber, Milena Vukotic.

Postariji imućni buržuj Mathieu za putovanja vlakom od Seville do Pariza, krateći vrijeme, a i ispovijedajući se podosta grotesknim suputnicima, priča o svojoj nesretnoj nekonzumiranoj ljubavi prema pučanki Conchiti, kućnoj pomoćnici koja želi biti plesačica. Njihovu vezu obilježava njezina dosljedna iznuravajuća izmjena dokazivanja ljubavi i potpunoga odbijanja. U pozadini tog odnosa odigravaju se terorističke akcije anarhističke organizacije Grupa naoružanih revolucionara djece Isusove.

Posljednji Buñuelov film, realiziran prema Louÿsovu romanu, prethodno ekraniziranom četiri puta (npr. u režiji J. von Sternberga 1935. i J. Duviviera 1958), uspjeliji je od prethodnih verzija jer je redatelj predložak osmislio i strukturirao na više razina. Samo putovanje alegorija je života, umiranja, smrti, a svojom »rutom«, ima i autobiografski karakter: Buñuel je Španjolac koji je karijeru započeo i završio u Parizu. Odnos Mathieua i Conchite nosi klasna (buržuj–pučanka), te njima odgovarajuća psihol. obilježja (sadomazohistički odnos) kao i moralnu i spolnu postavljenost likova – Mathieu nastupa iz pozicije muške i bogataške privilegiranosti, dok se Conchita osvećuje. Te neuskladivosti simboliziraju atentati anarhista, a razlike između nekadašnjega i današnjeg svijeta podcrtavaju vrlo funkcionalne retrospekcije. Izmjene humornog i dramatičnog, kao i autorov ironijski pogled naglašavaju složenost i postupka i spoznajnog prodora. Inače, Buñuel je varirao čest zapletski koncept u čijoj je osnovi zbivanje koje upućuje na sterilnost i nemoć buržoazije: u → Anđelu uništenja protagonisti ne mogu prijeći fiktivnu barijeru u prostoru, u → Diskretnom šarmu buržoazije nikako ne mogu konzumirati svoj obrok, a u ovom filmu protagonistu ne uspijeva »seksualna konzumacija« što tek rudimentarno osvjedočuje o nadahnuću nadrealističke provenijencije; u smislu asociranja na nadrealizam, diskretni citat je u vreći koju nose anarhisti što gledatelja (poput kutijice s neotkrivenim sadržajem u → Ljepotici dana) navodi na uzaludno odgonetanje, odn. funkcionira kao enigma nerješiva poput onih koje zadaje podsvijest. Pozornost komentatora, a bez negativnih objekcija, izazvao je izbor glumice: lik Conchite trebala je tumačiti Maria Schneider (→ Posljednji tango u Parizu), a kada se ustvrdilo da ona ne može uvjerljivo prikazati superiornost Conchite, zamijenila ju je A. Molina. Kada je pak ona napustila snimanje, lik je u preostalim scenama tumačila C. Bouquet. To predstavlja obrat u odnosu na Ljepoticu dana, gdje jedna glumica (C. Deneuve) tumači dva lika te se može tumačiti kao nadrealistička (a u postmodernističkoj ironijskoj citatnoj verziji) simbolizacija nedokučivosti »anime«, ali i dihotomija koje tvore odnos likova. Film je gotovo potpuno bez glazbe; Španjolca F. Reya na francuski je sinkronizirao M. Piccolli.

A. Peterlić


TAJ MRAČNI PREDMET ŽUDNJE, L. Buñuel