Tati, Jacques (pr. prezime Tatischeff), franc. redatelj, glumac i scenarist (Le Pecq, 1908 – Pariz, 1982). Iz obitelji rus. imigranata, studirao umjetnost. Od 1931. nastupa u kabaretima, isprva kao pantomimičar, 1932–38. glumi i u nekoliko kratkometr. komedija, 1947. realizira, kao glumac, scenarist i redatelj, kratkometr. film Škola za poštare, a 1948. svoj prvi cjelovečernji film Praznični dan. U njima uvodi tipičan lik šutljiva osobenjaka kojeg razvija u sljedećim dvjema komedijama → Odmor gospodina Hulota i → Moj ujak (Oscar za najbolji film na stranom jeziku). Tim djelima postaje međunarodno poznat te u potpunosti definira prosede zasnovan na slabo strukturiranim fabulama, koje služe tek kao polazište za komične situacije sastavljene od razrađenih vizualnih gegova, zv. efekata i šumova (s vrlo malo dijaloga), a koje izmjenjuje s »praznim«, refleksivnim trenutcima oslobođenim izravne komike, pretežitoj uporabi srednjih planova, polutotala i totala te ironiziranju konformizma srednje klase i aspekata modernog života s upućivanjem na djecu i ekscentrike kao jedine sposobne da neopterećeno uživaju u životnim radostima. Takve postupke do vrhunca dovodi u filmu Vrijeme igre (1968), ambicioznom projektu realiziranom nakon pomnih priprema, u širokom platnu iznimne oštrine slike i sa stereofonskim zvukom. Tu je satiru potrošačkog društva, bez lirskih trenutaka, s likovima potpuno apsorbiranim u tehnologizirani svijet masovnog tržišta, komponirao gotovo isključivo od polutotala i totala raspoređujući više istodobnih gegova unutar okvira (duga sekvenca destrukcije restorana), često i u različitim planovima, što je od gledatelja tražilo iznimnu pozornost. U tom smislu recepcijski izrazito zahtjevan, film nije postigao ni kritički ni komerc. uspjeh, dijelom i zbog ograničene distribucije (kao posljedice Tatijeva zahtjeva da se prikazuje samo u izvornoj verziji na 70 mm). Stoga se u Prometnoj gužvi (1971), satiri kulta automobila u suvr. društvu, vratio jednostavnijim komičnim situacijama, dok je njegov posljednji film, Parada (1973), realiziran u produkciji šved. televizije, pseudodok. djelo o cirkusu i njegovoj publici, u kojemu gegove zasniva na poništavanju razlike između cirkuskih izvedbi i svakidašnjih komičnih situacija. Majstor suptilne komike, nastavljač je tradicije nij. burleske, poglavito tzv. mehaničkog slapsticka, čiju je poetiku inventivno prilagodio (i nadogradio) zahtjevima zv. filma.

B. Kragić