Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Tjelesna straža (Yojimbo, 1961), Japan, c/b, 110 min, Toho, r.: Akira Kurosawa, sc.: A. Kurosawa, Ryuzo Kikushima, df.: Kazuo Miyagawa, glazba: Masaru Sato, sgf.: Yoshiro Muraki, ul.: Toshiro Mifune (Sanjuro), Tatsuya Nakadai (Unosuke), Eijiro Tono, Isuzu Yamada, Daisuke Kato, Kamatari Fujiwara.

Poč. 1860-ih, samuraj Sanjuro, lutalica bez gospodara, vođen znakovima sudbine, stiže u malo mjesto koje je poprište sukoba dvaju klanova – trgovaca svilom i proizvođača sakea. Spreman je prodati svoje usluge bilo kome, no uvidjevši nedostatke i jednoga i drugoga klana, odlučuje ih izmanipulirati i pridonijeti njihovu međusobnom istrebljenju. Tijekom događaja shvati kako na kraju i njega kane ubiti. Njegove kušnje posebice porastu kada se među neprijateljima nađe Unosuke, mladić s oružjem nadmoćnijim od njegova samurajskoga – s pištoljem.

Nakon → Sedam samuraja i → Skrivene tvrđave, Kurosawa se odlučio za nov pristup tzv. samurajskom filmu. Više se oslonio na bogatu tradiciju tzv. chambara (akcijskih, »mačevalačkih«) filmova, unio je značajniju promjenu u tretman glazbe u žanru, pojačao je elemente groteske, a u prvom dijelu filma čak i demantira mit o samuraju i kodeksima tog staleža da bi ih u furioznoj završnici ponovno afirmirao. Ambijentiranjem radnje (ugl. ulica s nekoliko kuća), linearnijom dramaturgijom i konstrukcijom priče, djelo više od ostalih autorovih filmova nalikuje vesternu, dok su »sivilo« ambijenta i prizori koji zrače samoćom i napuštenošću naveli dio kritike da ga proglase samurajskim film noirom. Majstorstvo režije posebno se očituje u impresivnim simbolizacijama (npr. situacije u mjestu apokaliptičnim kadrom psa koji nosi odsječenu ljudsku ruku) i u postupnom rastu prema klimaksu, kao i završnoj Sanjurovoj borbi, koja se razlikuje od tipičnoga samurajskog »stila«. U početku primljen kao inferiorniji redateljev film u žanru, vrlo je brzo uvršten među njegova remek-djela. Kurosawin komercijalno najuspješniji film, iznimno je utjecao na cijeli »istočnjački« vestern (tzv. eastern), talijanski (špageti) vestern, a poslije djelomice i na S. Peckinpaha. Neosporivo je da je S. Leone preuzeo Kurosawinu priču a i impostaciju gl. lika u filmu Za šaku dolara (1964); tužen od Kurosawine tvrtke, morao je pružiti novčanu zadovoljštinu. Sam Kurosawa režirao je »nastavak« s istim junakom Sanjuro (1962), s većim naglaskom na akciji nego na ugođaju.

A. Peterlić