:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Točno u podne (High Noon, 1952), SAD, c/b, 85 min, Stanley Kramer, r.: Fred Zinnemann, sc.: Carl Foreman, prema priči Metalna zvijezda Johna W. Cunninghama, df.: Floyd Crosby, glazba: Dimitri Tiomkin, ul.: Gary Cooper (Will Kane), Grace Kelly (Amy Kane), Thomas Mitchell (Jonas Henderson), Katy Jurado (Helen Ramirez), Lloyd Bridges (Harvey Pell), Otto Kruger (Percy Mettrick), Henry Morgan (William Fuller), Lon Chaney Jr. (Martin Howe), Ian MacDonald (Frank Miller), Eve McVeagh (Mildred Fuller), Harry Shannon (Ben Miller), Lee Van Cleef (Jack Colby), Tom London (Sam), Robert Wilke (James Pierce).

Na dan svojeg vjenčanja, šerif pred povlačenjem Will Kane sazna da je zatvorenik Frank Miller, kojeg je on uhitio, pušten iz zatvora i da stiže, zajedno sa svojim pomagačima, vlakom točno u podne. Miller je pri izricanju presude zaprijetio Kaneu da će mu se osvetiti, i Kane nema izbora: najbolje je da ga dočeka u mjestu, tim više što mu mještani obećavaju pomoći. Podne se bliži, mještane hvata strah pred beskrupuloznim revolverašima i jedan po jedan napuštaju šerifa. On ne može računati ni na pomoć supruge kvekerke, ni ambiciozna, ali nerazumna pomoćnika. Preostaje mu da se sam suoči s četvoricom razbojnika.

Jedan od najviše aklamiranih vesterna u povijesti žanra, ugled je stekao jasnijim paradigmatskim modelom žanrovskog prikaza borbe »dobra i zla« i njegove polazišne pretpostavke o junaku koji sam bira svoju sudbinu na osnovi moralnih načela izrastajući u herojsku ličnost koja mijenja sudbinu čitave okoline. Trajnom mjestu djela u povijesti žanra, a i u teoretiziranjima o potencijalima filma s obzirom na njegovu vremensku dimenzioniranost pridonijela je i zbitost radnje (jedinstvo prostora, vremena i radnje, trajanje koje je identično projekcijskom trajanju filma). Posebnu pozornost zaslužuje glazb. pratnja; tijekom cijelog filma vrlo funkcionalno i efektno rabi se varirani lajtmotiv započet songom u špici (Do Not Forsake Me, Oh My Darlin’, pjeva Tex Ritter), što je uz → Trećeg čovjeka najčešće spominjani primjer takve uporabe glazbe. Toj pratnji sukladna je i »matematična« Zinnemannova režija, odn. ritmična montaža, posebice kadrova sata koji naznačuje bliženje klimaksa. Film su hvalili i propagatori realističnijeg vesterna, koji su zagovarali rušenje mita o neustrašivom revolverašu – Kane se naime i boji. Isto se odnosi i na ponašanje sredine: poslovična solidarnost je narušena, građani su ili ravnodušni ili kukavice što se i, s dijametralno oprečnim komentarima, dovodilo u vezu s aktualnim ratom u Koreji. Prigovori pristaša tradicionalnog modela žanra odnosili su se upravo na »nevesternska« strahovanja protagonista, kao i na završno protagonističino demantiranje kvekerskih načela. Film je nominiran za sedam Oscara (i za najbolji film i režiju), više nego ikoji vestern dotad; nagrađeni su G. Cooper za gl. mušku ulogu (kojom je postao najkomercijalniji amer. glumac), glazba, pjesma (D. Tiomkin, Ned Washington) i montaža (Elmo Williams, Hany W. Gerstad).

A. Peterlić


TOČNO U PODNE, F. Zinnemann (Ian MacDonald i Grace Kelly)