Toliko smo se voljeli

Toliko smo se voljeli (C’eravamo tanto amati, 1974), Italija, boja, c/b, 125 min, Dean Cinematografica, r.: Ettore Scola, sc.: Age, Furio Scarpelli, E. Scola, df.: Claudio Cirilo, glazba: Armando Trovaioli, ul.: Nino Manfredi (Antonio), Vittorio Gassman (Gianni), Stefano Satto Flores (Nicola), Stefania Sandrelli (Luciana), Giovanni Ralli (Elide Catenacci), Aldo Fabrizi (Romolo Catenacci).

Trojica bivših partizana, Antonio, Gianni i Nicola, razdvajaju se po završetku II. svj. rata. Gianni postaje uspješan odvjetnik, Nicola učitelj, a Antonio, politički najangažiraniji, portir u bolnici. Svjedoci i protagonisti društv. promjena u Italiji tijekom 30 godina, povremeno se susreću u malom restoranu.

Film je postuliran kao kronika tal. društva u razdoblju od završetka II. svj. rata do pol. 1970-ih. Opservacije na poslijeratnu rekonstrukciju zemlje, pojavu popularne kulture (tv kvizovi čiji se popularni voditelj Mike Bongiorno pojavljuje tumačeći samoga sebe), entuzijazam pristaša ljevice u odnosu na neodlučnost intelektualaca i konformizam centrista, narativno su uobličene preklapanjem epizoda iz života trojice protagonista. Suprotstavljanje crno-bijelih retrospekcija prikazu sadašnjosti u boji naglašava preokupaciju vremenom i njegovim protokom kao protežnim motivom. Pritom je prošlost – u rasponu od poratnih individualnih i kolektivnih nadanja i iluzija do razočaranja i rezignacije 1970-ih – dočarana gotovo neprimjetnim miješanjem ugođaja: nostalgičnog, ironičnog i melankoličnog. Film sadržava i brojne metafilm. reference: izravno se referira na → Kradljivce bicikla, ratne retrospekcije prikazane su u stilu neorealizma, 1960-e u stilu → Slatkog života, kriza Giannijeva braka predočena je parafrazom → Pomrčine, a V. De Sica, M. Mastroianni i F. Fellini (ironično zamijenjen za R. Rossellinija) tumače same sebe. Na taj način sam film postaje ključno sredstvo rekonstrukcije i percepcije prošlosti.

B. Kragić