:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Treći čovjek (The Third Man, 1949), Vel. Britanija, c/b, 105 min, London Film, pr.: Alexander Korda, r.: Carol Reed, sc.: Graham Greene, df.: Robert Krasker, glazba: Anton Karas, ul.: Joseph Cotten (Holly Martins), Orson Welles (Harry Lime), Alida Valli (Anna), Trevor Howard (bojnik Calloway), Bernard Lee (narednik Paine), Paul Horbiger (vratar), Siegfried Breuer (Popescu), Erich Ponto (dr. Winkel).

Holly Martins, amer. pisac vestern romana, stiže neposredno nakon II. svj. rata u Beč, tada podijeljen u četiri okupacijske zone. U financijskom škripcu odazvao se na poziv starog prijatelja Harryja Limea koji mu nudi unosan posao. Lime je, međutim, upravo stradao u prometnoj nezgodi, a budući da svjedočenja upoznatih s tim događajem proturječe, Martins odlučuje sam povesti istragu da bi saznao istinu. Iako mu brit. časnik Calloway daje do znanja da je njegova nazočnost u Beču nepoželjna, a i riskantna, Martins ustraje, pogotovo kad upozna Limeovu djevojku Annu, a i zbog daljnjih iznenađenja.

Skladan spoj značajki više žanrova: psihol. detekcijskog filma, polit. špijunskog trilera te melodrame i akcijskog filma, istodobno je djelo soc., psihol. i polit. analize te sugestivnog ugođaja i akcije koji zajedno služe da bi izrazili kaotičnu psihozu poratne krize i deziluzioniranosti, ali i potrebu za čvrstim moralnim uporištima. Film je i jedinstven primjer skladne kreativne suradnje niza vrhunskih stvaralaca (i stoga djelo iznimne retoričke siline) pod znalačkim Reedovim ravnanjem – producenta, scenarista (Greene je poslije po scenariju napisao roman), snimatelja (Krasker je za kontrastnu fotografiju dobio Oscara, a potaknuo je i modu kosih kadrova), glum. ekipe, a i dotad nepoznatog skladatelja A. Karasa, čiji se pristup film. glazbi, s lajtmotivom na citri, počeo oponašati. I sam naslov postao je dio svakidašnjega govora (kao oznaka za nepoznatu, enigmatsku osobu). Dobitnik gl. nagrade u Cannesu, proglašen 1995. najuspjelijim brit. filmom svih vremena, vrhunac je stvaralaštva C. Reeda, a i poleta brit. filma nakon II. svj. rata. Pov. značenju filma pridonose i njegova rekapitulacijska obilježja: prenosi motive franc. poetskog realizma, njem. ekspresionističke fotografije, korespondira s amer. film noirom, a posebno asocira na → Građanina Kanea, djelomice jer u gl. ulogama slično profiliranih likova nastupa isti par glumaca (Welles i Cotten), što je možda bio i povod Wellesu da svojata režiju scena u kojima je nastupio. Film je bio izvanredno prihvaćen i u Hrvatskoj – zbog aktualnog poratnog i srednjoeur. ugođaja, a 1997. Z. Tadić je realizirao transpozicijski remake, Treća žena, prilagođen razdoblju Domovinskog rata, a kojemu su likovi muških protagonista zamijenjeni ženskima.

A. Peterlić


TREĆI ČOVJEK, C. Reed