Tri boje: bijelo

Tri boje: bijelo (Trois couleurs: blanc, 1993), Francuska/Švicarska/Poljska, boja, 91 min, CAB/France 3/Canal+/MK2/Tor, r.: Krzysztof Kieślowski, sc.: Krzysztof Piesiewicz, K. Kieślowski, df.: Edward Kłosiński, glazba: Zbigniew Preisner, ul.: Zbigniew Zamachowski (Karol Karol), Julie Delpy (Dominique), Janusz Gajos (Mikołaj), Jerzy Stuhr (Jurek).

Da bi se razvela od Poljaka Karola, Francuskinja Dominique ga optužuje za požar u svojemu frizerskom salonu pa njemu preostaje jedino bijeg u domovinu u koju ga prokrijumčari Mikołaj u svojoj prtljazi. Karol se počinje baviti raznim, ugl. nelegalnim poslovima, kako bi se na brzinu obogatio i tako dokazao Dominique, koju još voli, da ju je dostojan. U želji da sačuva bogatstvo i vidi prave Dominiqueine osjećaje, inscenira vlastitu smrt. Ona dolazi u Poljsku, susreće ga živog te njihova ljubav postaje mnogo strastvenija.

Za razliku od prvoga dijela trilogije (nazvane prema bojama franc. zastave), → Tri boje: plavo, koje govori o slobodi utemeljenoj na ljubavi, a u okvirima vrhunskog art-filma, Bijelo (Srebrni medvjed u Berlinu) je crna krim. komedija o opsesiji, osveti i iskupljenju, protkana suptilnom ironijom i mnogo privlačnija široj publici. Kao i u Plavom, ljubav na kraju nadvladava mržnju i nerazumijevanje, a likovi dobivaju priliku da započnu nov život, dok osnovnoj temi slojevitih ljudskih osjećaja i odnosa redatelj pridodaje osobno viđenje dezintegracije svoje domovine u postkomunizmu. Ti su motivi izraženi prepoznatljivim prosedeom koji naglašava vizualnu ljepotu svakoga kadra, atmosferu i psihol. analizu karaktera, što omogućava iznimne glum. kreacije. Posebice je karakteristična uporaba prolepsi i analepsi koje ilustriraju lajtmotiv filma – povratak na staro odn. uskrsnuće prošloga (npr. Karol se u sudnici prisjeća vjenčanja i nevjeste u bijelom), što također pridonosi namjernom poništavanju jasnih vremenskih granica i dojmu cikličnosti događaja.

T. Kurelec