Tri boje: crveno

Tri boje: crveno (Trois couleurs: rouge, 1994), Francuska/Švicarska/Poljska, boja, 99 min, CAB/ /France3/Canal+/MK 2/ Tor/ TSR, r.: Krzysztof Kieślowski, sc.: Krzysztof Piesiewicz, K. Kieślowski, df.: Piotr Sobociński, glazba: Zbigniew Preisner, ul.: Irène Jacob (Valentine), Jean-Louis Trintignant (Joseph Kern), Frederique Feder (Karin), Jean-Pierre Lorit (Auguste), Samuel Le Biha (fotograf).

Manekenka Valentine pregazi psa i nalazi njegova vlasnika, umirovljenog suca Josepha, koji špijunira susjede zbog osjećaja da bi mogao utjecati na njihovu sudbinu i tako igrati ulogu Boga. Iako se ona brine za ljude oko sebe, nju stari cinik počinje intrigirati. Tako promatranje susjeda, studenta prava Augustea, s kojim se Valentine često mimoilazila ne primjećujući ga, navodi je na pomisao da bi oni mogli imati bolji odnos nego što ga on ima sa svojom djevojkom, meteorologinjom Karin, ili sama Valentine sa svojim posesivnim momkom.

Završni dio trilogije imenovan po bojama franc. zastave, vezanima za geslo Franc. revolucije Sloboda–jednakost–bratstvo, gdje je potonje označeno crvenom bojom. Motiv bratstva za Kieślowskog je tek poticaj za razmatranje stalnih, kompleksnih etičkih i moralnih preokupacija i čovjekove sudbine u suvr. svijetu. U ovom filmu to je isprepletanje sudbina pojedinaca koji su se u stanovitom trenutku zatekli na istomu mjestu, ali ih tek slučajnost može dovesti u vezu i interakciju koja će bitno promijeniti njihov život. Kieślowski, međutim, manje pozornosti posvećuje razvitku fabule, usredotočujući se na odnos između slučajnosti i sudbine, samoće i komunikacije, sumnje i vjere, izbjegavajući racionalna objašnjenja u korist dubokih introspekcija pojedinih likova, ostvarujući tako izvanredno djelo slojevito značenjskim razinama, vizualno bogato visokoestetiziranom fotografijom (uz prisutnost crvene boje u svakom kadru, kao simbola ljubavi i krvi) i sugestivne atmosfere, kojoj posebice pripomaže glazba. Time je Crveno ne samo vrhunski zaokružilo Tri boje (u posljednjoj sekvenci u sudnici mimoilaze se, bez kontakta i posljedica, protagonisti svih triju filmova) kao nauspjeliji film trilogije, ujedno je jedan od najboljih filmova 1990-ih (nominiran za Oscara za režiju, izvorni scenarij i kameru).

T. Kurelec