Tri boje: plavo

Tri boje: plavo (Trois couleurs: bleu, 1993), Francuska/Švicarska/Poljska, boja, 100 min, CAB/CED/Eurimages/France 3/MK2/Tor, r.: Krzysztof Kieślowski, sc.: K. Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, df.: Sławomir Idziak, glazba: Zbigniew Preisner, ul.: Juliette Binoche (Julie), Benoit Régent (Olivier), Florence Pernel (Sandrine), Charlotte Véry (Lucile), Hélene Vincent (novinarka).

U tamnoplavoj noći dolazi do prometne nesreće u kojoj samo Julie preživi, dok joj suprug i kći ginu. Ona pokušava samoubojstvo, ali ne uspijeva. Nakon duljeg oporavka i noći provedene sa suprugovim najboljim prijateljem Olivierom, odlučuje krenuti ispočetka – prodati obiteljsku kuću, uništiti nedovršenu suprugovu partituru, uzeti djevojačko prezime. No, kada sazna da je muž imao ljubavnicu koja očekuje njegovo dijete, odustaje od prodaje kuće i poziva je da zajedno stanuju.

Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih eur. redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja franc. zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.

T. Kurelec