:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Tristana (1970), Francuska/Španjolska, boja, 100 min, Corona/Selenia Cinematografica/Talia/Epoca, r.: Luis Buñuel, sc.: L. Buñuel, Julio Alejandro, prema romanu Benita Péreza Galdosa, df.: José F. Aguayo, glazba: Frédéric Chopin, ul.: Catherine Deneuve (Tristana), Fernando Rey (Don Lope), Franco Nero (Horacio), Lola Gaos (Saturna), Antonio Casas (Don Cosme).

Toledo 1923. Ostavši bez majke, mlada Tristana postaje štićenica uglednog Don Lopea. Oni postaju ljubavnici, ali Tristana, zbog dosade provincijskog života, pobjegne s mladim slikarom Horaciom. Nekoliko godina poslije ona se vraća, amputirane noge.

Jedan od najekonomičnije režiranih Buñuelovih filmova, lišen digresija, još je jedna redateljeva adaptacija predloška njegova omiljenog pisca B. Péreza Galdosa. Buñuel se precizno i ironijski, u duhu crne komedije, usredotočuje na motive zavođenja, silovanja, seksualnog iskorištavanja i frustracija dekonstruirajući poimanje spolnosti proizašlo iz duha građ. liberalizma XIX. st. te upozorava na represivan karakter buržoaskog društva, ali i fetišiziranost kršćanskih mitologema. Posebice ciničan u oslikavanju muških protagonista – antiklerikalni i liberalni Don Lope zagovornik je seksualne slobode, ali takve koja se odnosi samo na njega, iako je u drugoj polovini filma njegov egoizam nadograđen i ambivalentnom melankolijom, dok je Horaciov interes za Tristanu kratkotrajan i određen materijalističkim kompromisima – film je strukturiran oko junakinjina razvoja od prestrašene, naivne i nevine djevojke do hladne i perverzne osvetnice svojem staratelju i zavodniku, a u izvedbi C. Deneuve koja, suspregnutim izrazom, s komunikacijom često svedenom na pogled, dojmljivo predočava lik koji u konačnici svladava umijeće manipuliranja predodžbama muškaraca, kao ironičnu posljedicu vlastitih strahova i seksualne represije.

B. Kragić