Ulica bez radosti

traži dalje ...

Ulica bez radosti (Die Freudlose Gasse, 1925), Njemačka, c/b, 124 min, nijemi, Hirschel-Sofar, r.: Georg Wilhelm Pabst, sc.: Willy Haas, prema romanu Huga Bettauera, df.: Guido Seeber, Kurt Oertel, Robert Lach, sgf.: Hans Sohnle, Otto Erdmann, ul.: Greta Garbo (Greta Rumfort), Asta Nielsen (Marie Leschner), Valeska Gert (gospođa Greifer), Einar Hanson (Davy), Jaro Fürth (Rumfort), Werner Kraus.

Beč u vrijeme ekon. krize poč. 1920-ih. Gretu, kćer osiromašena visokog činovnika koji je izgubio posao, svodnica, gospođa Greifer, nagovara na prostituciju. Od te sudbine spašava je mladi amer. poručnik Davy. Istodobno, prostitutka Marie ubije nevjernog ljubavnika te policiju izvješćuje da je izvršio samoubojstvo.

Zanemarivši simbolizam dotad prevladavajućeg ekspresionizma (čiji je utjecaj razvidan jedino u osvjetljenju i sklonosti prikazu stubišta i hodnika), Pabst je film uklopio u tendencije struje nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit) pokušajem objektivnog prikaza života odn. ljudskih sudbina u razdoblju ekon. krize i rasapa moralnih postulata u, krizom pogođenih, srednjih slojeva. U tom smislu film je, tematikom i ambijentacijom, vrhunski primjer podžanra uličnog filma – oslikava ulični okoliš suvr. grada s noćnim ambijentima (kabarei, javne kuće) kao protutežu monotoniji svakodnevice. Temeljivši strukturu na isprepletanju dviju fabularnih linija, Pabst ih je riješio melodramatskim efektima koji su, nadvladani dojmljivim dočaravanjem bijede i očaja. Stilski pak izbjegava subjektivne kadrove u korist objektivnih, a dinamiku postiže montažom; Pabst među prvima u nij. filmu razrađeno rabi tzv. nezamjetnu montažu, odn. montiranje kadrova prema pokretima glumaca kao strukturnu osnovu film. naracije.

B. Kragić

ilustracija
ULICA BEZ RADOSTI, G. W. Pabst

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Ulica bez radosti. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1941>.