:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Umberto D (1951), Italija, c/b, 89 min, DEAR-Film (De Sica–Amato–Rizzoli), r.: Vittorio De Sica, sc.: Cesare Zavatini, V. De Sica, prema Zavattinijevoj pripovijesti, df.: Aldo Graziati, glazba: Alessandro Cicognini, ul.: Carlo Battisti (Umberto Domenico Ferrari), Maria Pia Casilio (sluškinja Maria), Lina Gennari (gospođa Belloni, gazdarica), Memmo Carotenuto (susjed u bolnici), Alberto Albani Barbieri (gazdaričin ljubavnik), Lamberto Maggiorani.

Umirovljeni činovnik Umberto, čovjek bez obitelji, s malo prijatelja i kojemu je jedini drug psić, živi kao podstanar u istoj sobi već trideset godina. Vrlo skromne mirovine, duguje 15 000 lira gazdarici te se nalazi pred izbacivanjem iz svojega kutka, »pred ulicom«. Uzaludno pokušava priskrbiti ta minimalna sredstva; nastojeći pod svaku cijenu zadržati dostojanstvo, neuspješno uvježbava psića da prosi. U očaju se odlučuje na samoubojstvo, od čega ga odvraća psić.

Posljednje veliko djelo »tandema« De Sica–Zavattini, film s izrazitim chaplinovskim elementima (prepletanje tragičnog i humornog, pesimističnost koja ipak ne može posve ugušiti nadu, lik društv. marginalca čiji je jedini pomagač biće o kojemu se on zapravo brine, kao u Chaplinovu Mališanu, 1921). Ujedno, povjesničari film drže posljednjim velikim ostvarenjem neorealizma – zbog prevlasti komponenata psihol. empatije, naglascima na proživljavanjima lika, motivima osamljenosti i slutnje smrti, djelo se smatra pretečom tzv. renoviranog neorealizma, odn. neorealizma duše. Takva tema i lik uvjetovali su i režijski stil. Uz neorealist. elemente, poput usredotočenja na tzv. malog čovjeka, oslanjanje ugl. na neprofesionalne glumce i postavljanje radnje izvan studijskih ambijenata, film ima znatno komornija obilježja, kadriranjem se očitije nego inače u De Sice upozorava na stanja lika, posebice rađanje njegove pomisli na samoubojstvo. Naslovni lik iznimno sugestivno tumači C. Battisti, zvanjem sveučilišni profesor, a film ima i autobiografski karakter (redateljev je otac bio činovnik koji se mukotrpno brinuo o obitelji, a zvao se Domenico – D u naslovu filma), no nastao je na nagovor Zavattinija, koji je time uzvratio De Sici koji je prethodno, iako nesklon projektu, ekranizirao Zavattinijevu pripovijest (→ Čudo u Milanu). Poslije od mnogih imitiran, po mnogima najuspjeliji film s temom beznadnosti starosti, usprkos završnoj dosjetki, možda najpesimističnije redateljevo djelo, doživio je potpun neuspjeh kod publike, iako su onodobne novine svakodnevno izvještavale o samoubojstvima starijih ljudi. Napala ga je desničarska kritika, a i političar G. Andreotti, uzevši ga za primjer kako neorealizam pruža lošu sliku o Italiji.

A. Peterlić


UMBERTO D, V. De Sica (Carlo Battisti)