:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Varda, Agnès, franc. redateljica i scenaristica (Bruxelles, 1928). Studirala povijest umjetnosti na Sorboni te se obrazovala za kustosa na École du Louvre, od poč. 1950-ih profesionalna fotografkinja. U poluamaterskim uvjetima režira svoj prvi (srednjometr.) film La Pointe courte (1956), s radnjom u ribarskom naselju (po kojemu je film nazvan). Film se narativno razvija izmjenom prizora životne svakidašnjice ribara i njihovih obitelji, snimljenih dokumentarističkim prosedeom, i scena vezanih za melankolično intoniranu priču o mladim supružnicima (S. Montfort i Ph. Noiret, jedini profesionalni glumci u djelu) koji literariziranim, aluzivnim, neosimbolističkim dijalozima raspravljaju o svojem braku i eventualnom razvodu. Pritom V. periodično podriva gledateljsku identifikaciju s likovima, a odnos dviju narativnih linija ostavlja nerazjašnjenim odn. zanemaruje realist. dramaturgiju te pokazuje izniman osjećaj za oslikavanje ambijenta, posebice likovno efektne kompozicije kadra, sve značajke koje razvija i daljnjim ostvarenjima. Cléo od 5 do 7 (1962), o poznatoj pjevačici koja, čekajući rezultate bolničkog testa na rak, redefinira vlastiti život, ugl. je snimljen na pariškim ulicama, s vremenom radnje potpuno približenim realnom trajanju te s natpisima koji informiraju gledatelja o preostalom vremenu i djelomice najavljuju daljnje događaje. Narativno otvorena završetka (neobavezna konverzacija), film započinje seriju redateljičinih ostvarenja o ženama. Sreća (1965), s radnjom u pastoralnom ambijentu, primjer je vrhunske slikarske uporabe kolora (sekvence završavaju zatamnjenjima, ali u plave, žute i slične zasićene tonove), s aluzijama na lik. impresionizam. Tema ljubavnog trokuta predstavljena je kroz vizuru romantične fantazije o ljubavi i braku koja je, međutim, podređena patrijarhalnim kodovima predstavljanja ženskosti i majčinstva. Zbog redateljičina odmaka od izravnog polemiziranja, film je izazvao prigovore feminističke kritike, a usprkos ironiziranju muškog poimanja sreće. Nakon što se filmom Jedna pjeva, druga ne (1977) priklonila feministički impostiranoj tezičnosti, djelom → Bez krova i zakona (Zlatni lav u Veneciji) vraća se izbjegavanju izravnog izricanja autorskog stava. Jacquot iz Nantesa (1991) lirsko je biografsko ostvarenje o djetinjstvu redatelja J. Demyja (njezina supruga), o kojem je snimila i dok. film Svijet Jacquesa Demyja (1995), dok u metafilmskoj Sto i jednoj noći gospodina Simona Filma (1995) do vrhunca dovodi svoju zaokupljenost načinima djelovanja film. slika, odn. tvorbe fikcionalne iluzije.

B. Kragić


Agnès VARDA