Velika iluzija

traži dalje ...

Velika iluzija (La Grande illusion, 1937), Francuska, c/b, 117 min, Les réalisations d’art cinématographique, r.: Jean Renoir, sc.: Charles Spaak, J. Renoir, df.: Christian Matras, glazba: Joseph Kosma, ul.: Jean Gabin (Maréchal), Pierre Fresnay (de Boieldieu), Erich von Stroheim (von Rauffenstein), Marcel Dalio (Rosenthal), Julien Carette (glumac), Gaston Modot (inženjer), Jean Dasté (učitelj), Georges Péclet (vojnik), Dita Parlo (Else), Jacques Becker (engl. časnik), Sylvain Itkine (Demolder).

I. svj. rat; satnik de Boieldieu, aristokrat i profesionalni vojnik, poručnik Maréchal, mehaničar i bankar, Židov Rosenthal pali su u njem. zarobljeništvo, u zamku pod zapovjedništvom bojnika von Rauffensteina. Za tog boravka zatočeni i zatočitelji ulaze u kontakte koji prelaze okvire sukoba zemalja. Aristokrati de Boieldieu i von Rauffenstein osjećaju uzajamno poštovanje jer se pridržavaju istoga kodeksa časti, franc. »pučani« pokazuju sklonost zbližavanju s Nijemcima iz iste klase. Ipak, među zarobljenicima razvija se istinsko ratno drugarstvo te će Boieldieu dvojici podređenih, žrtvujući se, pomoći u bijegu.

Zasnovan na memoarima franc. časnika Pinsarda koji je za I. svj. rata sedam puta uspješno bježao iz njem. zarobljeništva, donekle i kao razrada filma Drugarstvo G. W. Pabsta (1931), djelo se problemski razlikuje od velike većine ratnih filmova sa sličnom temom jer razina opserviranja nadilazi okvire sukoba dviju sila, odn. dviju nacija. Usporedna je, naime, i tema klasne podijeljenosti koja je za Renoira opsegom i aktualnošću nadređenija. Aristokrati su oni kojima je potrebniji rat jer u njemu dolazi do punog izražaja njihov kod ponašanja; »smrt u ratu tragedija je za pučane dok je za nas to dobar izlaz« kaže de Boieldieu von Rauffensteinu. Takav izlaz kod pučana može, međutim, biti i u ljubavi – konkretno Maréchala i bavarske seljanke koja pomaže franc. bjeguncima. Tako obogaćena priča, uz jasne antimilitarističke i pacifističke naznake, kao i pojedini eksplicitni iskazi likova, uvrštavaju djelo i u pov. filmove, kao film o kraju jedne epohe koji nastupa I. svj. ratom. Recepcijski je djelovao kao anticipacija novoga vala, a u kontekstu franc. filma uklopio se još jednim, za tu kinematografiju karakterističnim, prilogom – radnjom (temom) bijega, samo problemski šire zahvaćenog. Bio je nagrađen na festivalu u Veneciji (1937., »za najbolju umj. ekipu«), ali je bio zabranjen za prikazivanje u Italiji i Njemačkoj; u jednoj od prvih anketa svj. kritičara (u organizaciji Cinematheque Belgique) dijelio je 4–6. mjesto liste najboljih filmova svih vremena, na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958. izabran je na 5. mjesto, te je do pol. 1950-ih smatran Renoirovim najuspjelijim filmom. Sam redatelj javno je (prije i poslije II. svj. rata) proklamirao ideje filma koje su isticali i kritičari te upozoravao da se u njemu nije mogao opredjeljivati između Francuza i Nijemaca, iako nije htio prikriti profranc. simpatije (npr. scena kad franc. zarobljenici pjevaju Marseljezu). Među glumcima, kritika je izdvajala von Stroheima, koji je obnovio glum. karijeru, i Fresnaya, na početku uspona.

A. Peterlić

ilustracija
VELIKA ILUZIJA, J. Renoir

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Velika iluzija. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1972>.