:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Vječnost i dan (Mia eoniotita ke mia mera, 1998), Grčka, boja, 132 min, Classic Srl/Eurimages/ERT/GFC/Istituto Luce/Intermedias/Canal+/Paradis Films/La Sept/WDR/Theo Angelopoulos Films, r.: Theo Angelopoulos, sc.: Theo Angelopoulos, Tonino Guerra, Petros Markaris, Giorgio Silvagni, df.: Yorgos Arvanitis, Andreas Sinanos, glazba: Eleni Karaindrou, ul.: Bruno Ganz (Aleksandar), Isabelle Renauld (Ana), Fabrizio Bentivoglio (pjesnik), Achileas Skevis (dječak), Helene Gerasimidou (Urania), Iris Chatziantoniou (Katerina), Alexandra Ladikou.

Prije odlaska u bolnicu, teško bolestan pisac Aleksandar oprašta se od pazikuće Uranije te posjećuje kćer Katerinu kojoj predaje pisma njezine pokojne majke Ane. Obuzet sjećanjima na idiličnu prošlost, spašava alb. dječaka od trgovaca bijelim robljem i odluči da će ga vratiti u domovinu.

Nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, film očituje gl. značajke Angelopoulosove poetike: duge kadrove realizirane čestim vožnjama (ugl. unatrag), motiv putovanja protagonista u potrazi za identitetom, strukture nedovršenosti i ponavljanja (slike napuštenih zgrada, nedovršena poema koju protagonist pokušava dopisati), prikaz sjevernogrčkoga krajolika, odnos prošlosti i sadašnjosti (retrospekcije fokalizirane kroz lik Aleksandra), a izdvaja se ritualnom postavom obiteljskih scena (zabava na plaži, vjenčanje) i statičnih kadrova – ugl. u srednjim planovima, kao simbola egzistencijalne osamljenosti – npr. kadrovi Aleksandra u hodniku nakon Uranijina odlaska odn. Ane na vratima ljetne kuće.