Vlakom prema jugu

Vlakom prema jugu (1981), Hrvatska, boja, 100 min, Zagreb film, r. i sc.: Petar Krelja, df.: Goran Trbuljak, glazba: Arsen Dedić, montaža: Damir German, ul.: Marina Nemet (Marina), Zlatko Vitez (Branko), Franjo Majetić (Biškup), Tanja Kursar (Biba), Đurđica Šegedin (Gogi), Viktor Fabris (Štefica), Ana Maria Fabris (kuma Lela), Đuro Utješinović (majstor Pero), Mladen Crnobrnja (vodoinstalater Gumbek).

Travanj 1981., velika stambena zgrada u Baburičinoj ulici u novozagrebačkom naselju Zapruđu. Posljednji dan radnog tjedna nakon kojega slijedi tzv. dugi vikend zbog praznika. U zgradi puca vodovodna cijev i stanari su prisiljeni zatvoriti gl. dovod vode. Budući da je teško pronaći vodoinstalatera, strahuju da će blagdane provesti bez tople i hladne vode. To se prelama kroz protagoniste: mladi bračni par Marinu i Branka, a ta situacija je i svojevrsna anatomija njihove iskrene i duboke ljubavi.

Osim nekoliko izuzetaka, čitav se film odvija u stanovima, na stubištima, u podrumima i u toplinskoj stanici zgrade. Film se odlikuje bogatim dijalozima, dominantno zagrebačkog dijalekta, ali i dokumentarističkim prosedeom i dugim kadrovima u kojima ritam ovisi o mizansceni i glumi (npr. odlične glumačke improvizacije M. Nemet u scenama sa sinom – Tomekom). Istodobno, film se temelji na načelu sinegdohe – zgrada postaje metaforom odnosa u društvu: nebrige i nefunkcioniranja. U cjelini film zagrebačkog mentaliteta i jakog socijalnokritičnog naboja, odlikuje se i povremenim emocionalno-lirskim trenutcima, osobito u ljubavnim scenama između protagonista (npr. posljednja scena), što podvlači i naslovna pjesma A. Dedića.

D. Marković