:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Vrtoglavica (Vertigo, 1958), SAD, boja, 128 min, Paramount, r.: Alfred Hitchcock, sc.: Alec Coppel, Samuel Taylor, prema romanu Između mrtvih Pierrea Boileaua i Thomasa Narcejaca, df.: Robert Burks, glazba: Bernard Herrmann, sgf.: Hal Pereira, Henry Bumstead, Sam Komer, Frank R. McKelvy, spec. sekvenca: John Ferren, kgf.: Edith Head, montaža: George Tomasini, špica: Saul Bass, ul.: James Stewart (John »Scottie« Ferguson), Kim Novak (Madeleine Elster/Judy Barton), Barbara Bel Geddes (Midge Wood), Tom Helmore (Gavin Elster), Henry Jones, Raymond Bailey.

Za hvatanja jednog prijestupnika, policijski inspektor John Ferguson, zbog straha od visine, nehotice skrivi smrt svojega kolege i zamalo sam pogine. Njega prijateljice Midge i pokušaji izlječenja su bezuspješni te se John povlači s posla. Međutim, na zamolbu starog prijatelja Elstera prihvaća povjerljiv zadatak –praćenje Elsterove supruge Madeleine koja se čudno ponaša jer vjeruje da obnavlja život tragično preminule Carlotte Valdez. Ferguson je slijedi, s njom se upoznaje i u nju zaljubljuje. Međutim, ne uspijeva spriječiti njezino samoubojstvo skokom s crkvenog zvonika. Nedugo zatim upoznaje Judy, koja izgleda gotovo kao i Madeleine.

Realiziran prema romanu Boileaua i Narcejaca, s osuvremenjenom i u San Francisco premještenom radnjom, V. je psihol. triler, s poznatim žanrovskim motivom privida pojavnoga. U redateljevu razvoju predstavlja nov stupanj: važnu ulogu ima dodir s fantastikom, s naglaskom na artističku motivaciju, vizualni ugođaj retorički konkurira radnji (istodobno motivirajući njezin tijek), zaplet se sporije razvija, zapreke u razrješavanju enigme pretežito su u junakovoj svijesti. Budući da je to i film antologijskih prinosa redateljevih čestih suradnika – iznimno atraktivne fotografije R. Burksa (zelena boja kao piktoralni lajtmotiv, sugeriranje osjećaja neugode zumom), često imitirane glazbe B. Herrmanna te atraktivne i također često oponašane špice S. Bassa, u povjesničara i kritičara neprestano inicira nova tumačenja. Početno, konvencionalnija kritika ga je prihvatila kao nov i neobičan redateljev eksperiment u stvaranju suspensa, autorska je otkrila u filmu intimistički iskaz, žanrovska inovativan pristup žanru, dok ga naposljetku poststrukturalistička psihoanalitička i feministička kritika tumače kao sugestivno poniranje u kompleks kastracije te propitivanje samih temelja muško-ženskih odnosa, najočitije u mučnim prizorima u kojima dubinski traumatizirani detektiv prisiljava svoju novu prijateljicu, prodavačicu Judy, na preodijevanje u mrtvu Madeleine u koju je bio zaljubljen (na što Judy, premda nevoljko, pristaje). Vješto ritmičko organiziranje cjeline, uz učinkovite varijacije tempa, usklađeno je s razvojem priče te lik. razradom pojedinih scena, a osobito je uspjelo korištenje subjektivnih kadrova koji služe informiranju i pojačavanju emocionalnog učinka na gledatelja, dok mnogi kadrovi stvaraju nelagodu i zbog vlastite, ne sasvim razvidne, izlagačke pripisanosti (npr. u scenama Fergusonova uhođenja Madeleine). Film je nominiran za Oscara za scenografiju i zvuk, a u anketi časopisa Sight & Sound 2002. našao se na drugom mjestu liste najboljih filmova svih vremena.

A. Peterlić


VRTOGLAVICA, A. Hitchcock (James Stewart)