Casablanca
traži dalje ...Casablanca (1942), SAD, c/b, 102 min, Warner, pr.: Hal B. Wallis, r.: Michael Curtiz, sc.: Howard Koch, Julius J. Epstein, Philip G. Epstein, prema drami Svi dolaze Kod Ricka Murraya Burnetta i Joan Alison, df.: Arthur Edeson, glazba: Max Steiner, ul.: Humphrey Bogart (Rick Blaine), Ingrid Bergman (Ilsa Lund), Paul Henried (Victor Laszlo), Claude Rains (Renault), Conrad Veidt (Strasser), Sydney Greenstreet (Ferrari), Peter Lorre (Ugarte), Dooley Wilson (Sam), S. Z. Sakall.
U prosincu 1941. u Casablancu, tada pod kontrolom tzv. višijevske Francuske, stižu antifašistički borac u bijegu pred Gestapom Victor Laszlo i njegova supruga Ilsa. Falsificirane putne isprave, s pomoću kojih bi oni mogli otputovati u SAD, nalaze se kod ciničnog Amerikanca Ricka, vlasnika bara, ali čini se da on nije voljan pomoći. Neznatnu opasnost za Laszla predstavlja korumpirani šef franc. policije Renault, a znatno veću njem. bojnik Strasser. Ilsa pokušava uvjeriti Ricka da ipak pomogne te se oni prisjećaju svoje ljubavne prošlosti u predratnom Parizu.
Vjerojatno najpoznatiji kultni film uopće, takav status duguje sugestivnom ugođaju kozmopolitskog, dekadentnog i egzotičnog ambijenta, s dojmljivom fotografijom niskoga ključa, opuštenim glum. kreacijama i duhovitim, lakopamtljivim replikama, te vještom uobličavanju idejnih, ratnopropagandnih preokupacija kroz arhetipske melodramske obrasce (motiv ljubavnoga trokuta), naglašene i kadriranjem koje usredotočava gledateljsku pozornost na likove Ilse i Ricka. Tipičan primjer lika tzv. čovjeka koji oklijeva (preuzetog iz vesterna), Rick je zaokupljen ponajprije čuvanjem vlastite slobode i individualnosti te se isprva odbija opredijeliti u ratnom (i ideol.) konfliktu pa u tome smislu simbolizira amer. osjećaj posebnosti (i izolacionizam). Njegov završni angažman predstavlja stoga pomirenje takvog sustava vrijednosti s moralnim obvezama (simboliziranim u liku Laszla), ali i afirmaciju vjere u individualni instinkt. Izrazito melodramatičan završetak u skladu je s mitologiziranjem protagonista i njegova izbora, dok sam završni kadar kontrastiranjem ležernih replika i postupnog nestajanja Ricka i Renaulta u magli sugerira i mračnije konotacije optimističnog razrješenja, ali i vizualiziranje stečenoga mitskoga statusa tih likova. Kao vrhunski (i komercijalno vrlo uspješan) primjer kombinacije ratnog filma, melodrame i film noira, C. je nagrađena trima Oscarima – za film, režiju i scenarij. Situacije i motivi iz filma citirani su u brojnim ostvarenjima, a sam je film postao predmetom brojnih kulturoloških studija npr. Casablanca ili preporod bogova U. Eca.
B. Kragić
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
Casablanca. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/205>.