Wyler, William

Wyler, William, amer. redatelj i producent (Mulhouse, Francuska, 1902 – Beverly Hills, 1981). Sin Nijemca i Židovke, u Lausannei polazio trgovačku školu, a na pariškom konzervatoriju učio violinu. U Hollywood ga dovodi majčin rođak Carl Leammle, šef tvrtke Universal. Nakon više asistentura (npr. Ben-Hur F. Nibloa, 1926), od 1926. bavi se režijom. Isprva režira rutinske filmove, ugl. vesterne, pozornost počinje svraćati po dolasku zvuka (npr. Junacima pakla, 1930., po nekim izvorima prvim amer. zv. igr. filmom snimljenim izvan studija). Ugled stječe društveno angažiranim djelima, karakterističnima po istančanoj psihol. raščlambi likova koja posebno dolazi do izražaja u dram. obratima izazvanima neočekivanim, ali vrsno motiviranim odlukama likova. To su ugl. djela suvr. tematike, ujedno vrsne prilagodbe kaz. i knjiž. djela: To troje (1936), prema drami L. Hellman, Dodsworth (1936), prema romanu S. Lewisa, Ulica bez izlaza (1937), prema drami S. Kingsleya, a tim filmovima počinje i njegova plodna suradnja s producentom S. Goldwynom. Od filma Jezabel (1938), s radnjom na amer. Jugu pol. XIX. st., počinje vremenski i prostorno širiti tematiku pa režira adaptaciju romana E. Bronte Orkanski visovi (1939), melodramu Pismo (1940), prema W. Somerset-Maughamu, prvi ironijski vestern Zapadnjak (1940), a filmom → Male lisice, prema drami L. Hellman, uz suradnju s omiljenim snimateljem G. Tolandom, razrađuje svoj model dubinske mizanscene koja podupire njegov analitički psihologizam. Za II. svj. rata režira isprva propagandnu melodramu → Gospođa Miniver (Oscari za režiju i film), te dva dok. ratna filma, od kojih se izdvaja Memphis Belle (1943), sniman u zrakoplovu tijekom bombardiranja Njemačke (ta je tema obrađena kao istoimeni igr. film 1990. u režiji M. Catona-Jonesa). Vrhunac njegove karijere su → Najbolje godine našega života (Oscari za režiju i film). Zbog stilski razrađene težnje prema realizmu, taj film postaje favorit franc. film. kritike koja ga pretpostavlja režijskom baroku O. Wellesa (A. Bazin). Prekinuvši suradnju s Goldwynom, režira pet filmova za Paramount, ponovno ugl. adaptacije knjiž. i kaz. djela: → Nasljednica, prema romanu H. Jamesa, → Detektivska priča, prema drami S. Kingsleya, Carrie (1952), prema romanu Th. Dreisera, romantična komedija Praznik u Rimu (1953) te Sate očaja (1955), prvi u njegovoj trilogiji o toleranciji nastavljenoj → Prijateljskim uvjeravanjem (Zlatna palma u Cannesu 1957) i vesternom Velika zemlja (1958). Međutim, već ga komerc. neuspjesi Nasljednice, te posebice Carrie, usmjeravaju komercijalnijim žanrovima i zaokupljanju produkcijom (što mu donosi naziv najboljeg producenta među redateljima i obrnuto), a što doseže vrhunac filmom → Ben-Hur, ujedno vrhuncem holivudskog okretanja pov. spektaklu, nagrađenim s 11 Oscara (i za režiju i film). Iako još od pol. 1950-ih gubi ugled u franc. autorske kritike, 1960-ih pozornost privlači → Kolekcionarom, adaptacijom romana J. Fowlesa. Jedan je od najistaknutijih amer. redatelja od kraja 1930-ih do poč. 1960-ih (smatran jednom od tzv. velike petorice holivudskih redatelja 1950-ih – uz J. Hustona, G. Stevensa, B. Wildera i F. Zinnemanna), ujedno i jedan od najzaslužnijih za razvoj zv. filma prema realizmu, tematskom i problemskom ozbiljenju i posebice otklanjanju početnih snažnih kaz. utjecaja. Njegovi su filmovi dobili najviše Oscara među djelima jednog redatelja – ukupno 37, od čega 13 glumačkih (najviše nagrađenih glumaca u filmovima istog redatelja) što ga očituje i kao poticajnog suradnika (posebice se isticao radom s glumicama – npr. B. Davis i A. Hepburn). Sam je nominiran za 13 Oscara (više nego ijedan drugi redatelj) te nagrađen trima, a 1975. dobio je priznanje za životno djelo Amer. film. instituta. Njegov brat Robert W. bio je film. producent i scenarist. Ostali važniji filmovi: Pravni savjetnik (1935), Glasna šaputanja (1961), Smiješna djevojka (1968).

A. Peterlić